Skandal na liniji Ulcinj–Sarajevo: ‘Ne mogu da te gledam iza sebe!’

Jedna djevojka tvrdi da je na liniji Ulcinj–Sarajevo doživjela poniženje: vozač joj nije dao da sjedne naprijed, uz objašnjenje da “ne može da je gleda iza sebe”.

Poslao je na kraj autobusa. Kaže da su poslije nje drugi ljudi bez problema sjedali na isto mjesto. Ona vjeruje da je razlog – marama koju nosi. Firma se zasad ne oglašava, a internet, naravno, gori.

Ali šta zapravo stoji iza ovakvih situacija. Nije problem marama – problem je glava

Ovakve scene rijetko počinju velikim ideologijama. One počinju malim, skučenim glavama. Kad neko vidi nešto što mu je “drugačije”, odmah pali alarm: nije kao ja = smeta mi. Nema tu duboke filozofije. To je primitivni refleks.

Vozač nije morao ništa reći. Mogao je pustiti ženu da sjedne i vožnja bi prošla kao i hiljade drugih. Ali ne – morao je pokazati “ko je gazda”. I tu dolazimo do suštine: ovdje se ne radi samo o vjeri, nego o potrebi da neko ponizi drugog da bi se osjećao jače.

Ljudi često misle da je diskriminacija neka velika, organizovana stvar. Nije. Najčešće je to sitni kompleks običnog čovjeka koji ima malo moći i hoće da je iskoristi.

Svi šute dok ne dođe red na njih

Najgori dio? Ostali putnici. Sjede, gledaju, i ćute. To je taj mentalitet koji nas ubija. Ne talasaj. Nije moje. Proći će.

Zamisli situaciju iz svakodnevnog života: u redu si u pošti, neko se ubaci preko reda jer “zna radnicu”. Svi vide, svi se nerviraju, ali niko ništa ne kaže. Zašto? Jer je lakše šutjeti nego se zamjeriti.

E pa isto je i ovdje. Danas je to žena sa maramom. Sutra može biti neko zbog naglaska, boje kože, tablica na autu ili jednostavno zato što se nekome ne sviđaš.

Ako prihvatiš da neko drugi bude ponižen, samo čekaš svoj red.

Ne treba sad ni skakati na zaključke bez druge strane priče – ali ako je ovo tačno, onda je jasno: ovo nije “loš dan”, nego loš karakter.

I da budemo brutalno iskreni – problem nisu razlike među ljudima. Problem su mali ljudi koji ne mogu podnijeti te razlike.

Jer kad čovjek mora nekoga poslati na “zadnje sjedište” da bi se osjećao bitno – već odavno je sam sebe poslao na dno.

Poruka Marsela Sukić objavljena na Facebooku:

„Upravo mi je u autobusu firme Lalatović Travel iz Budve zabranjeno da sjednem iza vozača.

Razlog? Nosim maramu.

Rečeno mi je da ‘ne može da me gleda iza sebe’.
I da idem na kraj autobusa.

Nakon mene, drugi su bez problema sjedali na ta ista mjesta.

Ovo nije nesporazum.
Ovo nije ‘loš dan’.

Ovo je diskriminacija.
Javno poniženje u prevozu koji svakodnevno koristi hiljade ljudi.

Firma Lalatović Travel godinama prevozi putnike širom Crne Gore i regiona ali očigledno ne važe ista pravila za sve.

U 2026. godini, neko sebi daje za pravo da odlučuje gdje ću sjediti na osnovu moje vjere.

Moja marama nikoga ne ugrožava.
Ali očigledno nekima smeta moje postojanje.

Neću šutjeti.
Jer danas sam to bila ja.
Sutra može biti bilo ko.

Dostojanstvo ne ide na zadnje sjedište.
A sramota ostaje tamo gdje je i nastala.“

Više informacija na Crna-hronika.info