Zašto najbolji odlaze, a kupljene diplome ostaju: BiH se vrti u začaranom krugu

U Bosni i Hercegovini nije najveća tragedija samo to što ljudi odlaze. Veća tragedija je što mnogi odlaze tek onda kada shvate da ovdje nije dovoljno biti vrijedan, sposoban i pošten. Nekad je to čak i problem. Ako si poseban, ako znaš više, ako radiš bolje, ako ne pripadaš “pravoj ekipi” — brzo se nađe neko da te, narodski rečeno, udari čekićem po prstima. Ne zato što si slab, nego baš zato što si jak.

I tako se vrtimo u začaranom krugu. Pametni odlaze, podobni ostaju, a sistem se pravi da ne vidi razliku između znanja i papira.

Vrtimo se u začaranom krugu

BiH već godinama gubi ljude kroz iseljavanje, a Svjetska banka otvoreno upozorava da zemlja ne može sebi priuštiti nastavak gubitka ljudskog kapitala i da trenutni razvojni put ne stvara dovoljno prilika za stanovništvo. UNICEF-ovo istraživanje među mladima također pokazuje da je namjera odlaska i dalje visoka, najviše zbog ograničenih perspektiva i osjećaja isključenosti.

A šta radimo s onima koji ostanu? Umjesto da im otvorimo vrata, često im se postavi noga. Umjesto da najbolji dobiju šansu, šansa se čuva za “našeg”. Za onog koji zna koga treba nazvati. Za onog koji je završio fakultet tako da ni sam ne zna objasniti gdje je tačno studirao. Pitaš ga gdje je diplomirao, a on se zbuni kao da si ga pitao za formulu iz nuklearne fizike.

Naravno, ne treba svakog čovjeka s diplomom stavljati u isti koš. Ima poštenih, obrazovanih i vrijednih ljudi. Ali problem je što sistem prečesto ne štiti njih, nego one koji su papir pretvorili u ulaznicu za posao, funkciju i platu.

Kad kupljena diploma vrijedi više od poštenog znanja

Slučaj provjere diploma u Kantonu Sarajevo najbolje pokazuje koliko je stvar ozbiljna: prema pisanju Žurnala, provjereno je 13.150 diploma, otkriveno 127 falsifikata, podneseno 125 krivičnih prijava, a podignuto 27 optužnica. Provjere su potom zaustavljene zbog pitanja zaštite ličnih podataka.

I tu dolazimo do bolne tačke: kad treba zaštititi građanina od nesposobnosti, sistem odjednom postane spor, komplikovan i “proceduralan”. Ali kad treba zaposliti podobnog, tada sve ide brzo kao munja.

Zato ljudi odlaze. Ne odlaze samo zbog veće plate. Odlaze jer ne žele cijeli život dokazivati da znanje vrijedi više od veze. Odlaze jer neće da ih ponižava neko ko je diplomu kupio, funkciju dobio, a obraz izgubio negdje usput.

Nije problem što ljudi sanjaju odlazak, nego što im domovina gasi volju

Najgore je što se ovdje uspjeh često doživljava kao prijetnja. Ako si sposoban, nekome smetaš. Ako radiš bolje, nekome “zauzimaš mjesto”. Ako govoriš istinu, postaješ problem. A društvo u kojem su sposobni problem, a nesposobni rješenje — ne može naprijed.

Korupcija u BiH ostaje duboko ukorijenjena, a izvještaj SELDI-ja za 2025. navodi da administrativna korupcija i dalje predstavlja svakodnevni izazov, uz nizak nivo povjerenja u institucije. U prevodu: ljudi ne vjeruju sistemu jer su previše puta vidjeli da pravila ne važe jednako za sve.

I zato je vrijeme da se prestanemo čuditi što su nam doktori, majstori, inženjeri, konobari, profesori i radnici po Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i Švicarskoj. Nisu oni pobjegli od Bosne. Oni su pobjegli od nepravde u Bosni.

Jer kad poštenog čovjeka stalno guraš nazad, nemoj se čuditi kad jednom ode naprijed — ali bez tebe.