IZA LEĐA TRUMPA STVARA SE NOVA OSOVINA MOĆI: FRANCUSKA I TURSKA PREKIDAJU GODINE HLADNIH ODNOSA
Kako piše Ragip Soylu za Middle East Eye, a prenosi Slobodna Bosna, odnosi Francuske i Turske mogli bi ući u potpuno novu fazu nakon godina napetosti, optužbi i otvorenog nadmetanja na više frontova, od Sirije i Libije do istočnog Mediterana, Armenije i odnosa prema Rusiji.
Simbolična slika koja najbolje opisuje promjenu dogodila se na konferenciji u Kairu, kada su Donald Trump i dio regionalnih lidera stajali u prvom planu povodom sporazuma za Gazu, dok su Emmanuel Macron i Recep Tayyip Erdogan odlučili sjesti zajedno u publici. Na prvi pogled, sitan diplomatski detalj. U stvarnosti, poruka s više slojeva.
Francuska i Turska, dvije države koje se godinama nisu podnosile u mnogim regionalnim pitanjima, sada očito traže prostor za dogovor. I to ne zato što su odjednom postale ideološki bliske, nego zato što ih geopolitika tjera da razgovaraju.
EVROPA TRAŽI OSLONAC BEZ AMERIKE
Ključna stvar u cijeloj priči jeste strah Evrope da se više ne može oslanjati na Ameriku kao nekada. Francuski krugovi, prema navodima izvora iz teksta, sve više polaze od pretpostavke da se odnos sa SAD-om neće vratiti na staro, bez obzira ko poslije bude u Bijeloj kući.
To je ozbiljan zaokret. Ako Pariz vjeruje da američki kišobran više nije siguran kao ranije, onda mora tražiti nove stubove evropske sigurnosti. A tu Turska postaje nezaobilazna. Ona ima veliku vojsku, snažnu odbrambenu industriju, geografski položaj koji povezuje Evropu, Bliski istok, Crno more i Kavkaz, te iskustvo balansiranja između velikih sila.
Francuska očito vidi da Turska više nije samo “težak NATO saveznik”, nego država bez koje se ne može ozbiljno razgovarati o sigurnosti kontinenta. To ne znači da Pariz vjeruje Ankari bez rezerve. Naprotiv. Povjerenje je i dalje nisko. Ali u geopolitici se često ne sarađuje s onima koje voliš, nego s onima koji su ti potrebni.
TURSKA SE UDALJAVA OD MOSKVE, A TO PARIZ VIDI
Jedan od najvažnijih signala za Francusku jeste promjena turskog odnosa prema Rusiji. Ankara je godinama igrala složenu igru: razgovarala s Moskvom, kupovala energente, čuvala kanale s Putinom, ali istovremeno prodavala dronove Ukrajini i podržavala teritorijalni integritet Kijeva.
Sada, prema navodima izvora, kontakti Erdogana i Putina su rjeđi, Turska sve više poštuje zapadne sankcije, a veliki plinski ugovori s Rusijom nisu obnovljeni. To je za Pariz važan signal da se Turska, polako ali jasno, pomjera bliže zapadnom sigurnosnom prostoru.
Iskusni analitičar bi ovdje rekao: ovo nije ljubavna priča, ovo je hladan račun. Francuska treba Tursku zbog Rusije, Bliskog istoka i evropske odbrane. Turska treba Francusku zbog tehnologije, legitimiteta, NATO prostora i jačanja vlastite industrije.
ORUŽJE, DRONOVI I NOVAC GOVORE VIŠE OD DIPLOMATIJE
Posebno važan dio priče je odbrambena industrija. Turska je posljednjih godina postala ozbiljan igrač u proizvodnji dronova, brodova, municije i vojne opreme. Njeno oružje često nije najskuplje niti najsofisticiranije, ali jeste jeftinije, robusnije i dostupnije. Rat u Ukrajini pokazao je da masovna proizvodnja jeftinog i efikasnog oružja može biti presudna.
Zato nije slučajno što se spominje turski interes za francusko-italijanski sistem SAMP/T, kao ni partnerstvo francuskog Safrana i turskog Baykara. To je možda najkonkretniji dokaz da se odnosi pomjeraju s velikih riječi na konkretan novac, tehnologiju i vojnu saradnju.
Kada firme počnu potpisivati ugovore, diplomatija obično već priprema teren.
ALI STARI PROBLEMI NISU NESTALI
Ipak, ne treba se zanositi. Francuska i Turska i dalje imaju ozbiljne razlike. Pariz Tursku vidi kao zemlju koja ide autoritarnim putem i često vodi politiku koja se ne uklapa u evropske interese. Tu su i Armenija, francuska podrška Grčkoj, istočni Mediteran, škole povezane s francuskom ambasadom u Turskoj i duboko nepovjerenje između dvije političke elite.
Macron je godinama snažno stajao uz Grčku, što je u Ankari doživljeno kao otvoreno svrstavanje protiv Turske. Turski zvaničnici tvrde da je priča o odbrani Grčke više izgovor za prodaju francuskog oružja Atini nego stvarna sigurnosna prijetnja.
Tu je i francuska unutrašnja politika. Macron uskoro odlazi s dužnosti, a njegovi nasljednici mogli bi voditi drugačiju politiku prema Turskoj. Posebno ako desnica ojača.
ZAKLJUČAK: NE RAĐA SE PRIJATELJSTVO, NEGO NUŽNI SAVEZ
Ono što se danas nazire između Pariza i Ankare nije veliko prijateljstvo, nego pragmatičan savez iz nužde. Francuska shvata da Evropa bez Turske teško može graditi ozbiljnu sigurnosnu arhitekturu. Turska shvata da joj je saradnja s Francuskom korisna za vojnu industriju, politički utjecaj i poziciju unutar NATO-a.
Trump je možda na slikama želio biti centar svijeta, ali iza kulisa se vidi nešto važnije: Evropa pokušava preživjeti eru u kojoj Amerika više nije pouzdan stariji brat. U toj novoj jednačini Turska više nije gost za sporednim stolom, nego igrač bez kojeg nema ozbiljnog dogovora.
Izvor: Slobodna Bosna, Middle East Eye
