AMERIČKI SAN SE PRETVORIO U BORBU ZA GOLI OPSTANAK: LJUDI RADE PO 75 SATI SEDMIČNO DA BI PREŽIVJELI
Kako prenosi Index.hr, sve manje Amerikanaca vjeruje da je takozvani američki san zaista dostupan svakome. Prema anketi Gallupa i Milkenovog centra, manje od polovine ispitanika smatra da svaki čovjek u Sjedinjenim Američkim Državama ima stvarnu šansu da ostvari taj san.
Nekada je to bila priča o kući, sigurnom poslu, porodici, autu ispred garaže i odmoru na moru. Danas, za mnoge ljude, američki san sve više liči na neplaćene račune, dva posla i radnu sedmicu koja traje 65, 70 ili čak 75 sati.
I tu pada ona lijepa slika koju su decenijama prodavali filmovi, reklame i političari. Jer nije san ako čovjek radi od jutra do mraka samo da bi preživio. To se više ne zove napredak. To se zove iscrpljivanje.
SAN KOJI JE POSTAO SKUPO PLAĆENA ILUZIJA
Amerika je dugo važila za zemlju u kojoj vrijedi pravilo: radi, trudi se i uspjet ćeš. Milioni ljudi iz cijelog svijeta gledali su prema njoj kao prema mjestu gdje se može krenuti od nule i napraviti nešto veliko. Ali podaci iz novih istraživanja pokazuju da se povjerenje u tu priču ozbiljno ljulja.
Prema navodima iz teksta, 46 posto Amerikanaca vjeruje da svako ima priliku ostvariti američki san. To znači da većina ljudi više nije sigurna da sistem zaista pruža poštenu šansu svima. Još uvijek veliki broj Amerikanaca vjeruje da lično može doći do boljeg života, ali opšti osjećaj je jasan: put je sve teži, skuplji i nepošteniji.
Posebno je bolno što mlađe generacije sve manje vjeruju da mogu živjeti bolje od svojih roditelja. Nekada je bilo normalno očekivati da djeca finansijski nadmaše roditelje. Danas to mnogima izgleda kao nemoguća misija.
Ako mladi čovjek završi školu, radi, štedi i opet ne može kupiti stan, platiti normalan život i osjećati sigurnost, onda nije problem u njegovoj lijenosti, nego u sistemu koji se promijenio.
RADNI ČOVJEK NOSI NAJVEĆI TERET
Najviše pogađa rečenica vlasnika bara iz Pennsylvanije, koji kaže da danas treba raditi 65 do 75 sati sedmično samo da bi se preživjelo. To nije mala stvar. To znači da čovjek praktično živi na poslu. Kada jede, spava i radi, a za porodicu, zdravlje i normalan život ostaju mrvice vremena, onda tu više nema sna.
I to nije samo američka priča. Ljudi širom svijeta sve bolje razumiju taj osjećaj. Plate ne prate cijene. Stanarine divljaju. Hrana je skuplja. Gorivo, računi, krediti i zdravstveni troškovi guše običnog čovjeka. Političari pričaju o rastu ekonomije, a radnik se pita zašto od tog rasta njemu ne ostaje ništa osim umora.
Zato se sve češće čuje isto pitanje: kome zapravo sistem radi? Ako bogati postaju još bogatiji, a običan čovjek mora raditi po dva ili tri posla da ne potone, onda to nije san, nego trka bez cilja.
MLADI SVE MANJE VJERUJU U STARU PRIČU
Generacija Z posebno osjeća da pravila više nisu ista. Mnogi mladi ne vide stabilan posao kao nešto što ih čeka. Vide nesigurne ugovore, skupe kirije, kredite, automatizaciju, umjetnu inteligenciju i tržište rada koje se mijenja brže nego što čovjek stigne da se prilagodi.
Zato ne čudi što dio mladih smatra da je američki san dostupan samo nekolicini. Nije da mladi ne žele raditi. Problem je što mnogi više ne vjeruju da se pošten rad pošteno nagrađuje.
Ipak, zanimljivo je da sama ideja američkog sna nije nestala. Ljudi i dalje žele vjerovati da bolji život postoji. Žele slobodu, sigurnost, pravo da napreduju i šansu da njihov trud ima smisla. To je ljudski i razumljivo.
Ali da bi san preživio, ne može ostati samo lijepa parola. Mora se vidjeti u stvarnom životu. U plati od koje se može živjeti. U poslu koji ne uništava zdravlje. U stanovanju koje nije luksuz. U sistemu koji ne gura običnog čovjeka do granice pucanja.
Na kraju, američki san možda nije potpuno mrtav, ali je za mnoge postao ozbiljno bolestan. A kada čovjek mora raditi 75 sati sedmično samo da bi preživio, onda je jasno da nešto duboko nije u redu. San ne bi smio značiti da čovjek izgubi život pokušavajući da ga ostvari.
Izvor: Index.hr
