Argentinski predsjednik Javier Milei ponovo je izazvao burne reakcije u međunarodnoj javnosti nakon što je otvoreno poručio da je “iskreno ponosan što je najcionističkiji predsjednik na svijetu”.
Izjava je odjeknula posebno snažno jer dolazi u trenutku kada je Bliski istok u jednoj od najopasnijih faza posljednjih godina, dok se svijet i dalje dijeli oko rata u Gazi, odnosa prema Izraelu i šireg sukoba s Iranom.
Milei je ovu poruku izrekao odgovarajući na kritike libertarijanskog filozofa Hansa-Hermanna Hoppea. Prema pisanju Jerusalem Posta, argentinski predsjednik je rekao da Hoppeu smeta što on snažno podržava Izrael, a zatim dodao da je ponosan što je “najcionističkiji predsjednik na svijetu”.
MILEI VIŠE I NE GLUMI NEUTRALNOST
Za razliku od mnogih svjetskih lidera koji pokušavaju govoriti diplomatskim jezikom, Milei tu nema nikakvu namjeru glumiti sredinu. On se jasno svrstao. Njegova Argentina pod njim ne pokušava igrati balans između arapskog svijeta, Izraela, SAD-a i globalnog juga. Milei otvoreno bira Izrael i Zapad, i to govori bez uvijanja.
To je dio njegove političke slike. Milei sebe ne predstavlja samo kao ekonomskog reformatora i libertarijanca, nego i kao lidera koji vodi ideološki rat protiv ljevice, socijalizma, relativizma i svega što smatra neprijateljem zapadne civilizacije.
Zato njegova podrška Izraelu nije samo vanjska politika. To je dio njegovog identiteta.
U vrijeme kada mnoge zemlje Latinske Amerike kritikuju izraelsku politiku prema Palestincima, Milei ide potpuno suprotnim putem. On se približava Izraelu, jača odnose s Washingtonom i šalje poruku da Argentina pod njegovim vodstvom neće biti neutralna u velikim svjetskim sukobima.
PODRŠKA IZRAELU I CIJENA TAKVE POLITIKE
Mileijevi simpatizeri reći će da je ovo principijelna podrška Izraelu i židovskom narodu, posebno imajući u vidu historiju terorističkih napada u Argentini, uključujući napade na izraelsku ambasadu 1992. i AMIA centar 1994. godine. Upravo se ti napadi često spominju u kontekstu argentinskog odnosa prema Iranu i sigurnosnim pitanjima.
Ali kritičari će reći nešto drugo: da Milei ne podržava samo Izrael kao državu, nego i najtvrđu politiku izraelske desnice, čak i onda kada svijet upozorava na stradanje civila u Gazi.
I tu je suština problema.
Jedno je podržavati sigurnost Izraela i pravo Židova da žive bez straha. To je legitimno. Ali drugo je bezrezervno se svrstati uz svaku politiku izraelske vlasti, bez ozbiljnog javnog prostora za patnju palestinskih civila.
Ako jedan predsjednik kaže da je “najcionističkiji na svijetu”, on ne šalje samo poruku Izraelu. On šalje poruku i Palestincima, arapskom svijetu, muslimanima u svijetu, ali i vlastitim građanima koji možda ne žele da njihova država bude tako duboko uvučena u tuđi ratni narativ.
ARGENTINA KAO IZRAEL LATINSKE AMERIKE?
Neki analitičari već govore da Milei pokušava od Argentine napraviti najbližeg saveznika Izraela u Latinskoj Americi. U maju 2026. The New Arab je pisao da se Mileijeva slika “najcionističkijeg predsjednika” ne može poistovjetiti s cijelom Argentinom i da takva politika izaziva protivljenje kod dijela argentinske javnosti.
To je važno. Lider može imati svoju ideologiju, ali država nije privatni megafon jednog čovjeka. Argentina ima Jevreje, muslimane, katolike, ateiste, ljevičare, desničare, ljude koji podržavaju Izrael, ljude koji podržavaju Palestince i ljude koje najviše zanima kako preživjeti ekonomsku krizu.
A Milei, kao i često do sada, bira najtvrđu moguću formulaciju.
On ne kaže samo da podržava Izrael. On kaže da je najcionističkiji predsjednik na svijetu. To je izjava napravljena da se pamti, da izazove reakciju i da ga dodatno učvrsti u krugu saveznika koji cijene otvorenu, borbenu podršku Izraelu.
Ali takve izjave imaju cijenu.
U diplomatiji svaka velika rečenica zatvara neka vrata. Milei ovom izjavom dodatno zatvara vrata prema onim državama i društvima koja izraelsku politiku vide kao okupaciju, represiju i rat protiv palestinskog naroda.
IDEALIZAM ILI POLITIČKI MARKETING
Kod Mileija je uvijek teško odvojiti uvjerenje od političkog performansa. On vjerovatno iskreno vjeruje u ono što govori. Ali istovremeno zna da mu takve izjave donose pažnju, aplauz određenih krugova i status globalnog desničarskog simbola.
Njegov stil je da ide do kraja. Nema sredine, nema diplomatskog sivila, nema “s jedne strane, s druge strane”. To ga čini privlačnim njegovim pristalicama, ali i opasnim u vanjskoj politici, jer svijet nije televizijski studio.
Bliski istok nije mjesto gdje se zapaljive rečenice izgovaraju bez posljedica.
U trenutku kada se ratovi šire, kada Iran i Izrael razmjenjuju prijetnje, kada Gaza ostaje rana cijelog svijeta, predsjednik jedne velike zemlje mora znati da svaka izjava može biti shvaćena kao svrstavanje u širi sukob.
Milei se svrstao potpuno otvoreno.
Za njegove pristalice, to je hrabrost.
Za kritičare, to je opasno ideološko kockanje.
Za ostatak svijeta, to je još jedan dokaz da se međunarodna politika sve manje vodi tiho, a sve više kroz poruke koje liče na parole.
Na kraju, Milei ima pravo reći koga podržava. Ali predsjednik nije komentator na društvenim mrežama. Kada predsjednik kaže da je “najcionističkiji na svijetu”, to nije samo lični stav. To postaje državna poruka.
A državne poruke, naročito u vremenu rata, uvijek imaju posljedice.
Izvori: Jerusalem Post, The New Arab, Wall Street Journal, El País.
