KANADA TE MOŽE ZADRŽATI BEZ OPTUŽNICE: Kada državna „pomoć“ postane prijetnja slobodi
Ne, u Kanadi ne postoji zakon koji otvoreno kaže da ćete završiti u psihijatrijskoj ustanovi zato što kritikujete vlast, ne vjerujete institucijama ili imate „pogrešno“ političko mišljenje. Takvu tvrdnju trenutno nije moguće dokazati.
Ali nemojmo zbog jedne pretjerane tvrdnje zatvoriti oči pred stvarnim problemom. Jer stvarnost je dovoljno uznemirujuća i bez izmišljanja.
U kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija policajac može osobu protiv njene volje odvesti ljekaru ako, na osnovu vlastitog opažanja ili dobijenih informacija, procijeni da se ponaša tako da bi mogla ugroziti sebe ili druge i da očigledno ima mentalni poremećaj.
Nije počinjen zločin. Nema krivične optužnice. Nema prethodnog suđenja. Postoji procjena.
Ljekar ili medicinska sestra sa odgovarajućim ovlaštenjima potom mogu izdati potvrdu kojom se dopušta prisilno zadržavanje do 48 sati. Ako drugi ljekar potpiše još jednu potvrdu, zadržavanje se može nastaviti do mjesec dana. Osoba može tražiti saslušanje pred komisijom, koja o zahtjevu mora odlučiti u propisanom roku, koji u početnom periodu može iznositi do 14 dana.
Ko kontroliše one koji procjenjuju da li ste „rizični“?
Naravno da društvo mora reagovati kada neko stvarno predstavlja neposrednu opasnost sebi ili drugima. Niko razuman ne traži da se policija i ljekari okrenu i odu dok čovjek prijeti samoubistvom ili napadom.
Ali šta kada procjena bude pogrešna?
Šta ako se neobično ponašanje protumači kao bolest? Šta ako uznemirenost postane dokaz nestabilnosti, nepovjerenje znak paranoje, a uporno kritikovanje institucija simptom koji treba liječiti?
Ko kontroliše kontrolore? Ko snosi posljedice ako se čovjeku oduzme sloboda na osnovu površne, pristrasne ili pogrešne procjene? Da li je dovoljno naknadno reći da je sve urađeno „za njegovo dobro“?
Političko mišljenje samo po sebi nije zakonski osnov za hospitalizaciju. To mora biti jasno. Ali upravo zato javnost mora zahtijevati da granica između političkog stava, ekscentričnog ponašanja i stvarne opasnosti bude čvrsta, dokaziva i podložna brzoj nezavisnoj kontroli.
Nepovjerenje nije nastalo bez razloga
Kanadske vlasti su 2022. godine, tokom protesta kamiondžija, pod vanrednim ovlaštenjima omogućile privremeno zamrzavanje računa povezanih sa nezakonitim blokadama. Vlada tvrdi da računi nisu oduzimani i da su odmrzavani nakon prestanka učešća u blokadama. Ipak, poruka građanima bila je brutalno jasna: u vanrednim okolnostima država može posegnuti i za vašim novcem.
Tvrdnja da Kanada siromašnima jednostavno „nudi smrt“ takođe je pretjerana. Medicinski potpomognuto umiranje dozvoljeno je samo pod određenim zakonskim uslovima, dok mentalna bolest kao jedino osnovno oboljenje nije dovoljan uslov najmanje do 17. marta 2027. godine. Međutim, moralna rasprava o tome da li bolesnom i očajnom čovjeku država lakše nudi smrt nego dostojan život sasvim je legitimna.
Zato nam ne treba izmišljena priča da Kanada ljude zatvara zbog političkog mišljenja. Stvarna pitanja su mnogo ozbiljnija.
Koliko slobode može biti oduzeto bez suđenja? Koliko dugo čovjek smije čekati da nezavisno tijelo ispita odluku ljekara? Koliko široko država smije tumačiti riječi poput „opasnost“, „poremećaj“ i „zaštita“?
Kanada možda nije laboratorija totalitarizma. Ali nijedna demokratija nije zaštićena samo zato što sebe naziva demokratijom.
Sloboda se najčešće ne ukida uz tenkove i sirene. Ona se sužava kroz izuzetke, privremene mjere, dobronamjerne formulacije i uvjeravanje da se sve radi radi naše sigurnosti.
A najopasniji trenutak nastaje kada građanin prije nego što nešto kaže više ne pita: „Da li je ovo istina?“, nego: „Da li je bezbjedno da ovo izgovorim?“
