Kako prenosi Anadolija, glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baqaei poručio je da američke sankcije neće ostvariti političke ciljeve Washingtona, ali da njihove posljedice direktno osjećaju građani Irana. Njegove riječi dolaze u trenutku kada Sjedinjene Američke Države najavljuju novu ekonomsku ofanzivu, a Bliski istok ponovo balansira između pregovora i opasne eskalacije.
Baqaei tvrdi da uporno ponavljanje istih mjera pokazuje neprijateljski odnos američke politike prema iranskom narodu. Međutim, ovdje treba napraviti važnu razliku: tvrdnja da sankcije dokazuju „mržnju“ predstavlja političku ocjenu Teherana, dok su ekonomske posljedice tih mjera stvaran problem koji se može pratiti kroz cijene, vrijednost novca i životni standard.
SANKCIJE NE RUŠE VLAST, ALI POGAĐAJU NAROD
Američki ministar finansija Scott Bessent najavio je izuzetno snažan finansijski pritisak usmjeren ne samo protiv Irana nego i prema državama koje s njim održavaju poslovne odnose. Drugim riječima, poruka Washingtona glasi: ko nastavi trgovati s Teheranom, mogao bi se i sam suočiti s posljedicama.
Detalji novih mjera u trenutku objavljivanja dostupnih izvještaja nisu bili predstavljeni u cijelosti. Zato bi bilo neodgovorno tvrditi da se već zna konačan obim sankcija ili spisak svih pogođenih država. Reuters navodi da Washington posebno cilja trgovinske partnere Irana, dok Kina poručuje da pritisci i jednostrane sankcije ne vode rješenju.
Ali treba biti iskren: tvrdnja da su sankcije potpuno propale nije sasvim tačna. Nisu natjerale iranske vlasti da prihvate sve američke zahtjeve, ali jesu teško pogodile ekonomiju. Prema izvještaju Associated Pressa, iranska valuta pala je na novi rekordno nizak nivo, dok građani osjećaju rast cijena osnovnih proizvoda.
Narodski rečeno, političari vode geopolitičku partiju šaha, a običan čovjek računa koliko danas može kupiti za platu koja sutra vrijedi manje.
Washington sankcije predstavlja kao sredstvo pritiska zbog iranskih vojnih aktivnosti, nuklearnog programa i sigurnosnih prijetnji. Teheran, s druge strane, tvrdi da je riječ o kažnjavanju cijelog društva. Istina koju nijedna strana ne može sakriti jeste da ekonomski rat najčešće prvo udara onoga ko nema ni političku moć ni vojnu uniformu.
HORMUŠKI MOREUZ POSTAO JE OPASNA POLUGA PRITISKA
Iran na američke prijetnje ne odgovara samo izjavama. Prema Reutersu, Teheran je stavio 45 tankera na listu brodova za koje tvrdi da su prekršili njegova pravila prolaska kroz Hormuški moreuz.
Iranske vlasti upozoravaju na moguće kazne, zadržavanje plovila ili oduzimanje tereta. Istovremeno, SAD održava pomorski pritisak na brodove povezane s Iranom. Rezultat je situacija u kojoj obje strane pokazuju mišiće na prostoru ključnom za svjetsko snabdijevanje energijom.
Prije posljednjih poremećaja, kroz područje Zaljeva prolazila je približno petina svjetskih količina nafte i ukapljenog prirodnog gasa. Zbog toga svaka nova prijetnja nije samo problem Teherana i Washingtona. Ako energenti poskupe, posljedice stižu i do Evrope, Balkana i svakog vozača koji na pumpi gleda kako cijena raste.
Drugim riječima: kada velike sile zapale trgovinski put, račun ne ostaje na Bliskom istoku.
MEKANSKI PAKT I PAKISTAN OTVARAJU PROSTOR ZA PREGOVORE
Posebnu pažnju privukao je i sigurnosni sporazum koji su Turska, Saudijska Arabija i Pakistan potpisali 7. augusta. Iako se spekulisalo da bi mu se Iran mogao priključiti, Baqaei je jasno rekao da Teheran nije dobio poziv za članstvo. Potvrdio je samo da postoje prijedlozi za razgovore o regionalnoj sigurnosti.
To je važna razlika. Razgovarati sa članicama nekog saveza nije isto što i pristupiti tom savezu.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje dolazak pakistanskog vojnog zapovjednika Asima Munira u Teheran. Prema informacijama Reutersa, pakistanski izvori tvrde da je američki predsjednik Donald Trump prethodno razgovarao s Munirom i tražio da Pakistan iskoristi svoj utjecaj kako bi Iran vratio pregovorima.
Tu se vidi najveći paradoks: javno prijetnje, blokade i sankcije, a iza zatvorenih vrata ipak se traži posrednik.
Zaključak je jednostavan. Američke sankcije nisu bez posljedica, ali dosad nisu donijele trajno političko rješenje. Iransko rukovodstvo ne može tvrditi da građani ne trpe, dok Washington teško može uvjerljivo govoriti da štiti narod ako ekonomski pritisak tom istom narodu dodatno poskupljuje život. Ako diplomatija opet zakaže, najveću cijenu neće platiti oni koji drže konferencije za novinare, nego porodice koje pokušavaju preživjeti još jedan mjesec.
Izvori: Anadolija, Reuters: američki pritisak i pakistansko posredovanje, Reuters: tankeri u Hormuškom moreuzu, Associated Press.
