Smrt Ratka Mladića nije promijenila ono što je utvrđeno pred međunarodnim sudom, ali je ponovo otvorila prostor za svjedočenja ljudi koji su rat u Bosni i Hercegovini gledali iz neposredne blizine. Među njima je i penzionisani britanski pukovnik Bob Stewart, nekadašnji komandant prvog britanskog bataljona raspoređenog pod zastavom Ujedinjenih nacija u BiH.
Stewart je tokom rata lično susreo Mladića, a danas kaže da zbog njegove smrti neće pustiti suzu. U autorskom tekstu prisjetio se proljeća 1993. godine, očajničkih poziva iz opkoljene Srebrenice i britanske misije koja je pokušala doći do stanovništva istočne Bosne.
Njegova ocjena da je Mladić odgovoran za više smrti nego što će ikada biti poznato nije novi sudski utvrđen broj žrtava. To je lična procjena vojnika koji je svjedočio djelovanju snaga pod Mladićevom komandom. Ta razlika je važna, ali ne umanjuje težinu njegovih riječi.
POZIVI IZ SREBRENICE KOJI SU PARALI SRCE
Stewart je tokom 1992. i 1993. komandovao 1. bataljonom Cheshire Regimenta. Njegova jedinica nije bila neposredno zadužena za Srebrenicu, ali su njegovi obavještajci preko radioveze počeli primati pozive za pomoć iz enklave.
Stanovništvo je bilo izloženo granatiranju, nestašici hrane i gotovo potpunoj izolaciji. Desetine hiljada ljudi koji su protjerani iz okolnih mjesta tražili su spas u prepunoj Srebrenici. Stewart je njihov položaj opisao kao život ljudi koji nemaju prostora za bijeg i koje napadač može gađati gotovo bez prepreke.
Francuski general Philippe Morillon zatražio je od Stewarta da pokuša poslati britanske vojnike prema enklavi. Iako je operacija izlazila izvan njihovog uobičajenog područja djelovanja, B eskadron 9. i 12. kraljevskih lancera krenuo je iz pravca Tuzle prema istočnoj Bosni.
Britanska oklopna vozila stigla su do Konjević Polja. Kada su stanovnici ugledali bijela vozila Ujedinjenih nacija, izašli su pred njih uvjereni da je pomoć konačno stigla. Tada je područje granatirano.
Stewart se danas sjeća da je poginulo oko 20 civila, dok su tadašnji izvještaji navodili najmanje 16 ubijenih. Britanski vojnici bili su zaštićeni oklopom, ali ljudi okupljeni oko vozila nisu. Medicinski radnici i vojnici pokušavali su pomoći ranjenima u uslovima koji su pokazali koliko je zaštita međunarodne zajednice na terenu bila slaba.
ZAŠTIĆENA ZONA KOJA NIJE BILA ZAŠTIĆENA
Britanske snage su tokom marta i aprila 1993. učestvovale u evakuaciji hiljada civila iz srebreničke enklave. Stewart je o tome kasnije govorio i u britanskom parlamentu.
Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. usvojilo je Rezoluciju 819 i zahtijevalo da Srebrenica i njena okolina budu tretirane kao zaštićena zona bez oružanih napada. Na papiru je svijetu poslano obećanje. U stvarnosti, stanovništvo je ostalo u obruču, uz nedovoljno ljudstva, opreme i političke odlučnosti da se obećanje zaista odbrani.
Britance su kasnije zamijenili kanadski, a potom nizozemski vojnici. Stewart je izrazito kritičan prema nizozemskom bataljonu i smatra da nije uspio zaustaviti genocid. Ipak, odgovornost za međunarodni neuspjeh ne može se pošteno svesti samo na jednu jedinicu. Ona obuhvata ograničen mandat, odluke viših komandi, izostanak pravovremene podrške i političku nespremnost država da zaštite zonu koju su same proglasile sigurnom.
U julu 1995. snage Vojske Republike Srpske zauzele su Srebrenicu. Uslijedili su odvajanje bošnjačkih muškaraca i dječaka od porodica, zatočenja, transporti i sistematska masovna pogubljenja.
Saznaj više..
„OSRAMOTIO JE SRBE“: Srpski historičar o Mladiću – „Neizbrisiva je ljaga na obrazu naroda“
PRESUDA JE ŠIRA OD JEDNOG BROJA
Memorijalni centar Srebrenica čuva imena 8.372 žrtve genocida. To nisu bezlične cifre, nego ljudi koji su imali porodice, domove i živote prekinute u nekoliko julskih dana.
Međunarodni sud pravosnažno je potvrdio Mladićevu vodeću i tešku ulogu u genocidu u Srebrenici, kampanji terorisanja stanovništva Sarajeva, progonu Bošnjaka i Hrvata te uzimanju pripadnika UN-a za taoce. Osuđen je na doživotni zatvor.
Zato Stewartova tvrdnja o mnogo većem broju smrti govori o širim posljedicama rata i djelovanja snaga kojima je Mladić komandovao. Ona se ne smije predstavljati kao zaseban sudski zbir, ali ni odbaciti kao obična politička parola. Dolazi od čovjeka koji je bio na terenu, razgovarao s Mladićem i gledao posljedice vojnih operacija.
Stewart poručuje da se ne raduje ničijoj smrti, ali Mladića opisuje kao zlog čovjeka za kojim neće tugovati. U tome nema poziva na osvetu. Postoji samo odbijanje da smrt osuđenika izbriše žrtve, presude i odgovornost.
Mladić je umro u zatvoru, ali činjenice nisu umrle s njim. Najmanje što žrtve zaslužuju jeste da se njihova imena pamte, a pravosnažne presude ne pretvaraju u pitanje političkog ukusa.
