BALKAN SE UJEDINI KAD TREBA PSOVATI KOMŠIJU, ALI ŠUTI DOK GA VLAST GODINAMA GAZI
Na Balkanu smo čudan narod.
Možemo se za pet minuta organizovati da nekome opsujemo sve po spisku zato što je Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Možemo se posvađati do krvi zbog političke stranke. Možemo satima raspravljati o tome ko je veći patriota, ko je izdajnik, ko je šta rekao prije trideset godina i ko je kome šta uradio.
Možemo čak kolektivno razapeti čovjeka jer je bacio papirić na ulicu.
Ali kada nam neko godinama uzima dostojanstvo, tada nekako postanemo nevjerovatno strpljivi.
Plata mala?
Šuti, dobro je da je imaš.
Penzija ne može pokriti ni osnovne račune?
Šuti, samo neka redovno legne.
Pregled čekaš mjesecima?
Šuti, možda poznaješ nekoga ko poznaje nekoga.
Djeca odlaze u Njemačku, Austriju i Sloveniju?
Šta ćeš, takav je život.
Cijene rastu, računi rastu, porezi rastu, a kvalitet života stoji u mjestu?
Skuhaj kafu, sjedni na kauč i napiši komentar.
Tu smo prvaci svijeta.
DOK SE MI SVAĐAMO, NEKO MIRNO VLADA
Najveća pobjeda loše vlasti nije kada osvoji izbore.
Najveća pobjeda je kada ubijedi narod da se međusobno svađa dok ona radi šta hoće.
Dok Srbin psuje Bošnjaka, Bošnjak Hrvata, Hrvat Srbina, a svi zajedno jedni drugima prebrojavaju krvna zrnca, neko bez problema troši javni novac.
Dok navijamo za stranke kao za fudbalske klubove, ne pitamo dovoljno glasno zašto su nam bolnice takve kakve jesu, zašto su penzije male, zašto radnik od svoje plate jedva preživi i zašto nam mladi svoju budućnost vide hiljadu kilometara od kuće.
A onda kažemo: vlast je kriva.
Naravno da je vlast odgovorna za ono što radi.
Ali narod koji godinama sve vidi, sve zna i opet pristaje na isto također mora pogledati sebe u ogledalo.
“SAMO NEKA NE PUCA” POSTALO NAM JE MJERILO ŽIVOTA
Jedna od najgorih rečenica koje smo prihvatili jeste: “Samo neka ne puca.”
Naravno da niko normalan ne želi rat.
Ali zar je mir samo odsustvo pucnjave?
Je li normalan život kada radiš cijeli mjesec i opet strepiš od računa?
Je li normalan život kada se liječiš preko veze?
Je li uspjeh države kada ti dijete kaže da ovdje ne vidi budućnost?
Mi smo toliko spustili kriterije da smo počeli biti zahvalni samo zato što nije najgore moguće.
I upravo tu leži problem.
Ne treba nam nasilje, haos niti rušenje svega pred sobom. Treba nam građanin koji pita, traži, glasa odgovorno, protestuje mirno, prijavljuje nepravilnosti i odbija da političara tretira kao gospodara.
Jer vlast se rijetko sama od sebe popravi.
Popravlja se kada zna da je narod gleda.
Na Balkanu nam, izgleda, ne nedostaje bijesa.
Imamo ga dovoljno.
Samo ga trošimo na pogrešne ljude.
