KADA STUDENT 18 PUTA PADNE ISTI ISPIT, VIŠE NIJE DOVOLJNO REĆI DA JE PROBLEM SAMO U NJEMU
Nakon samoubistva studenta i potresne ispovijesti njegove kolegice sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu, više nije moguće ovu temu svesti na uobičajenu rečenicu koju sistem najviše voli: “To je težak fakultet, ko može neka izdrži, ko ne može neka odustane.”
Ne, nije više tako jednostavno.
Ako studentica tvrdi da je na isti ispit izašla 18 puta, da je učila, dolazila na konsultacije, vraćala se gradivu i iznova pokušavala, a pritom stekla osjećaj da njeno znanje nije objektivno ocjenjivano, onda se više ne može govoriti samo o individualnom neuspjehu. Tada se mora postaviti mnogo neugodnije pitanje: da li negdje postoji ozbiljan problem u samom sistemu ocjenjivanja i akademskog odnosa prema studentima?
Odmah treba reći jasno i pošteno: to što je studentica iznijela jesu njene tvrdnje i njeno iskustvo. One same po sebi nisu konačna presuda bilo kojem profesoru, asistentu ili katedri. Ali isto tako nisu ni nešto što se smije tek tako odbaciti kao “emotivna reakcija”. Posebno ne nakon tragedije koja je otvorila ranu o kojoj mnogi godinama šapuću, a rijetko ko javno govori.
MEDICINA MORA BITI TEŠKA, ALI NE SMIJE BITI PONIŽAVAJUĆA
Niko razuman ne traži da Medicinski fakultet bude lagan.
Niko ne traži poklanjanje ocjena.
Niko ne traži da ljekari sutra postaju ljudi koji nisu savladali gradivo.
Ali postoji ogromna razlika između visokih akademskih kriterija i kulture u kojoj student vremenom počne vjerovati da nije ocjenjivan po znanju, nego po nečijem dojmu, raspoloženju ili unaprijed stvorenom stavu.
Tu razliku društvo mora konačno početi ozbiljno shvatati.
Jer medicina nije običan studij. To je jedan od najtežih i najzahtjevnijih puteva koje mladi čovjek može izabrati. Taj put sam po sebi nosi ogroman stres, iscrpljenost i pritisak. Upravo zato institucija mora biti stroga u znanju, ali pravedna u postupku. Ako student ne zna, treba pasti. Ako zna, mora imati realnu priliku da položi. A ako postoji sumnja da se nešto ne radi objektivno, onda fakultet mora imati mehanizam koji studentu uliva povjerenje, a ne dodatni strah.
Najgore je kada sistem čovjeka dovede u stanje da više ne zna je li problem u njegovom znanju ili u tome što je već obilježen kao neko ko “uvijek pada”.
AKO POSTOJE OZBILJNE SUMNJE, ONDA MORA POSTOJATI I OZBILJNA ISTRAGA
U ispovijesti studentice spomenuta su i konkretna imena profesora, ali tu se mora biti posebno pažljiv. Javnost nema pravo nekoga unaprijed proglasiti krivim samo na osnovu jedne objave. Međutim, fakultet i nadležne institucije imaju obavezu da ovakve navode ispitaju ozbiljno, nepristrasno i transparentno.
Ne zbog medijskog pritiska.
Ne zbog društvenih mreža.
Nego zbog samog integriteta fakulteta.
Ako su navodi neosnovani, to se mora utvrditi kroz pošten postupak. Ako postoje nepravilnosti, onda se ni one ne smiju gurati pod tepih. Najgora opcija je ona balkanska: malo buke, malo saopćenja, pa onda sve utihne dok ne dođe nova tragedija.
A ovdje se više ne radi samo o jednom ispitu.
Radi se o povjerenju studenata u instituciju.
Radi se o mentalnom zdravlju mladih ljudi.
Radi se o tome da li ćemo imati sistem koji školuje ljekare ili sistem koji melje ljude do tačke pucanja.
STUDENT NIJE BROJ U INDEKSU
Najpotresniji dio cijele priče nije čak ni broj 18.
Najpotresnije je ono što taj broj znači.
Osamnaest izlazaka nije samo osamnaest datuma u prijavi ispita. To je osamnaest povrataka kući, osamnaest novih nada, osamnaest preispitivanja vlastite vrijednosti, osamnaest razgovora sa roditeljima, osamnaest unutrašnjih lomova o tome da li si glup, nedovoljan ili jednostavno nevidljiv pred sistemom.
I tu dolazimo do suštine koju mnoge institucije zaboravljaju: student nije broj.
Student nije dosadna obaveza.
Student nije neko ko treba “očvrsnuti” tako što će ga se lomiti do granice izdržljivosti.
Iza svakog indeksa stoji čovjek.
A kada mladi ljudi počnu govoriti da se osjećaju poniženo, slomljeno ili nevidljivo, odgovorna institucija ne brani prvo svoj ego. Odgovorna institucija prvo provjerava gdje je zakazala.
Zato ova priča ne smije završiti na jednodnevnom šoku i nekoliko ogorčenih statusa.
Ako želimo išta naučiti iz ove tragedije, onda Medicinski fakultet, Univerzitet i nadležne institucije moraju dati odgovore.
Ne općenite.
Ne birokratske.
Nego konkretne.
Postoje li jasni kriteriji ocjenjivanja?
Postoji li efikasan i nepristrasan mehanizam žalbe?
Postoji li zaštita studenata od mogućeg ponižavanja, pritiska ili nejednakog tretmana?
I najvažnije od svega: postoji li uopće volja da se studenta sasluša prije nego što potpuno potone?
Jer ako nakon svega opet zaključimo da je najlakše šutjeti, onda problem više nije samo jedan predmet, jedna katedra ili jedan fakultet.
Onda je problem u tome kakvo smo društvo postali.
Više na Source.ba..
