SRBIJA ŽELI U EU, ALI MLADIĆ JE PONOVO OTVORIO STARE RANE: Koliko dugo mogu zajedno dvije potpuno različite priče?
Smrt Ratka Mladića i događaji koji su uslijedili u Srbiji ponovo su otvorili pitanje koje Beograd godinama pokušava uskladiti sa svojim evropskim putem: može li država ozbiljno govoriti o evropskim vrijednostima dok se u dijelu društva i političke scene pravosnažno osuđeni ratni zločinac predstavlja kao heroj?
Mladićevo tijelo dopremljeno je iz Haga u Beograd avionom Vlade Srbije, a na aerodromu su kovčeg dočekali i pripadnici Vojske Srbije. U Beogradu je potom održana komemoracija kojoj su prisustvovali pojedini zvaničnici Srbije i Republike Srpske.
Reakcija je stigla i iz Evropske unije. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos otkazala je planiranu posjetu Srbiji, navodeći veličanje Mladića kao razlog i upozoravajući da je takav odnos prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu suprotan evropskim vrijednostima, pomirenju i poštovanju žrtava.
MLADIĆ I DALJE IMA POŠTOVAOCE
Ratko Mladić nije historijska ličnost oko čije je pravne odgovornosti postupak ostao nedovršen.
Pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Ipak, njegova smrt pokazala je da presude nisu ugasile njegovo veličanje.
Nakon njegove smrti zabilježena su okupljanja i poruke podrške, a UEFA je kaznila Crvenu zvezdu zbog ponašanja navijača i skandiranja u čast Mladića na evropskoj utakmici.
To je problem koji nije moguće jednostavno ignorisati.
ALI NIJE POŠTENO CIJELU SRBIJU STAVITI U ISTI KOŠ
U kritikama Srbije lako se napravi druga greška: postupci dijela političara, navijača ili građana pretvore se u presudu cijelom narodu.
Za takav zaključak nema dovoljno osnova.
Tvrdnja da gotovo cijela Srbija podržava Mladića zahtijevala bi ozbiljne i reprezentativne podatke. Isto vrijedi za tvrdnju da ga studenti ili opozicija kao cjelina glorifikuju.
Srbija nije jedno mišljenje.
U njoj postoje ljudi i organizacije koji godinama javno osuđuju ratne zločine, nacionalizam i veličanje osuđenih ratnih zločinaca. Postoje i duboke političke podjele o pravcu kojim bi zemlja trebala krenuti.
Zbog toga nije korektno reći: „Ovo je Srbija.“
Preciznije je reći: ovo je ozbiljan problem unutar Srbije.
EVROPSKI PUT I VELIČANJE MLADIĆA TEŠKO IDU ZAJEDNO
Tu dolazimo do pitanja na koje će vlast Aleksandra Vučića teško moći beskonačno davati dva različita odgovora.
Srbija želi članstvo u Evropskoj uniji. Istovremeno, nakon smrti Mladića njegovo tijelo vraćeno je državnim avionom, uslijedile su počasti i javno veličanje, dok su pojedini političari otvoreno branili takav odnos prema njemu.
Evropska unija sada pokazuje da to ne smatra samo unutrašnjim pitanjem Srbije.
Odluka Marte Kos da otkaže posjetu zbog odnosa prema Mladiću jedan je od najjasnijih primjera.
Zato pitanje nije zašto je Evropa iznenađena.
Pitanje je koliko dugo Srbija može istovremeno tražiti mjesto u evropskoj političkoj porodici i tolerisati veličanje čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid i druge teške zločine.
MLADI NISU KRIVI ZA DEVEDESETE
Posebno je važno ne proglasiti današnje mlade ljude odgovornim za ratove koji su završili prije njihovog rođenja.
Oni nisu odgovorni za Srebrenicu, Sarajevo, Vukovar niti za politiku devedesetih.
Ali svaka nova generacija odlučuje šta će napraviti s prošlošću koju je naslijedila.
Može učiti o zločinima i poštovati sve žrtve ili može naslijediti podjele prethodnih generacija.
U tome se nalazi možda i najveći test ne samo Srbije nego cijelog Balkana.
Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo prije tri decenije.
Ali možemo odlučiti šta ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.
Ako i narednim generacijama ostavimo iste podjele, iste heroje jednih i zločince drugih, iste svađe oko presuda i iste nacionalne rovove, onda problem više neće biti samo ratna prošlost.
Problem će biti to što iz nje ništa nismo naučili.
