OD PRESUDE DO DRŽAVNIH POČASTI: Kako je u Srbiji građen kult Ratka Mladića
Sahrana Ratka Mladića u Beogradu nije bila samo porodični oproštaj. Vojne počasti, prisustvo državnih zvaničnika, vjerska ceremonija i direktni televizijski prijenosi pretvorili su je u politički događaj koji je izazvao osude širom Evrope i regiona.
Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Činjenice o njegovoj odgovornosti nisu stvar političkog mišljenja – utvrđene su presudama međunarodnog suda.
Uprkos tome, dio javnosti, političke elite, medija i Srpske pravoslavne crkve ispratio ga je kao nacionalnog junaka. Upravo je taj raskorak između sudski utvrđenih činjenica i javnog veličanja tema kolumne Saše Ilića, prvobitno objavljene na Peščaniku.
Ćosićevo naslijeđe i Vučićeva politika
Ilić povezuje odnos današnje Srbije prema Mladiću s političkim i ideološkim naslijeđem Dobrice Ćosića. Podsjeća da je Ćosić Republiku Srpsku nazivao velikom srpskom pobjedom i da je u svojim djelima nudio vlastito tumačenje rata u BiH, uključujući negiranje genocida u Srebrenici.
Tvrdnja da je Aleksandar Vučić sproveo Ćosićevu „testamentarnu volju“ predstavlja autorovu interpretaciju, a ne doslovno dokumentovan politički nalog. Suština te teze jeste da su državne institucije svojim odnosom prema sahrani pomogle učvršćivanju slike Mladića kao zaštitnika srpskog naroda, uprkos njegovim presudama.
Vučić je uoči sahrane pokušao umanjiti njen službeni karakter, tvrdeći da će odluke donositi porodica. Međutim, tijelo je u Srbiju prevezeno državnim avionom, sahrana je održana uz vojne počasti, a prisustvovali su joj visoki državni predstavnici. Zbog toga je teško tvrditi da država s događajem nije imala ništa.
Nije problem neznanje, već izbor
Ilić smatra da građani Srbije mogu doći do pouzdanih činjenica o ratovima devedesetih kroz presude Haškog tribunala, dokumentaciju Fonda za humanitarno pravo i rad organizacija civilnog društva.
Problem, prema njegovoj ocjeni, nije samo nedostatak informacija nego dugogodišnji politički i medijski proces u kojem se zločini relativizuju, presude osporavaju, a osuđene osobe pretvaraju u simbole nacionalnog stradanja i otpora.
Ipak, bilo bi pogrešno odgovornost pripisati cijelom srpskom narodu. U Srbiji postoje novinari, aktivisti, historičari i građani koji se godinama suprotstavljaju negiranju genocida i veličanju ratnih zločinaca, često uz ozbiljne pritiske.
Zato sahrana nije dokaz da „svi misle isto“. Ona prije pokazuje koliko snažno državna moć može oblikovati kolektivno sjećanje. Društvo koje osuđenog ratnog zločinca ispraća kao heroja ne mijenja presudu – ono samo otkriva koliko je još daleko od iskrenog suočavanja s prošlošću.
Izvori: Peščanik, Reuters i Associated Press.
