ČIJI JE GRAD, MINISTRE KOŠARAC: Odakle vam pravo da određujete ko je poželjan u Istočnom Sarajevu?
Staša Košarac podržao je inicijativu za obustavljanje nove stanogradnje u Istočnom Sarajevu, ali obrazloženje koje je ponudio otvorilo je mnogo ozbiljnije pitanje od urbanizma.
„Moramo primarno voditi računa o očuvanju demografske slike našeg grada, naših vrijednosti i našeg načina života“, napisao je Košarac, poručujući da Istočno Sarajevo treba čuvati kao „bedem Srpske“.
Gdje prestaje urbanizam, a počinje etnička politika?
Grad ima pravo voditi računa o prekomjernoj gradnji, saobraćaju, školama, kanalizaciji i drugim infrastrukturnim problemima. Međutim, kada državni ministar govori o „očuvanju demografske slike“, javnost ima puno pravo pitati šta se pod tim podrazumijeva.
Čija se demografska slika čuva i od koga? Ko pripada vrijednostima i načinu života o kojima Košarac govori, a ko se nalazi izvan tog zamišljenog kruga?
Znači li njegova poruka da Bošnjaci ili pripadnici drugih naroda nisu poželjni kao kupci stanova u Istočnom Sarajevu? Ako to nije mislio, onda bi morao jasno objasniti svoje riječi, umjesto da javnosti ostavlja prostor za ovako ozbiljno tumačenje.
Istočno Sarajevo nije privatni posjed političara niti prostor rezervisan samo za pripadnike jednog naroda. To je grad u Bosni i Hercegovini u kojem svaki građanin, bez obzira na ime i nacionalnu pripadnost, mora imati jednako pravo da živi, radi i kupi nekretninu pod jednakim zakonskim uslovima.
Građani BiH nisu stranci u vlastitoj zemlji
Bošnjaci koji žive ili kupuju stanove u Istočnom Sarajevu nisu migranti koji su prešli državnu granicu. Isto važi za Srbe u Sarajevu, Hrvate u Banjoj Luci i svakog drugog građanina u bilo kojem dijelu države.
Ustav Bosne i Hercegovine štiti slobodu kretanja i prebivališta, kao i uživanje prava bez diskriminacije. Zato bilo kakvo institucionalno ograničavanje prava na osnovu nacionalne pripadnosti ne bi bilo samo politički sporno nego i direktno suprotno osnovnim ustavnim principima.
Košarčeva objava sama po sebi nije dokaz da nekome namjerava zabraniti kupovinu stana. Bilo bi pravno neodgovorno iznijeti takvu tvrdnju. Ali jednako je neodgovorno ignorisati težinu riječi državnog ministra koji demografsku strukturu povezuje sa zaštitom „našeg načina života“.
Takva retorika ljude može podijeliti na „naše“ i „njihove“, poželjne i nepoželjne, domaćine i navodne došljake – iako svi žive u istoj državi.
Grad pripada ljudima, a ne političkim čuvarima
Košarac radi u institucijama Bosne i Hercegovine, prima plaću iz državnog budžeta i slobodno koristi sve što mu ova država omogućava. Zbog toga bi morao biti među prvima koji štite ravnopravnost njenih građana, a ne među onima čije izjave otvaraju sumnju da bi jedan grad trebalo etnički „čuvati“.
Ako je riječ isključivo o urbanizmu, neka ministar govori o broju stanova, kapacitetu škola, saobraćajnim gužvama i prostornim planovima. Demografska struktura stanovništva nije urbanistički problem.
Zato pitanje ostaje jednostavno: čiji je Istočno Sarajevo grad – svih njegovih građana ili samo onih koje Staša Košarac smatra dijelom „našeg načina života“?
Provjereni su originalni kontekst izjave i ustavna odredba o slobodi kretanja i prebivališta: objava prenesena u medijima i Ustavni sud BiH.
