Srbijanski pisac i kolumnista Marko Vidojković objavio je brutalno satiričnu kolumnu u kojoj je govorio o glorifikaciji Ratka Mladića i reakcijama koje su uslijedile nakon njegove smrti.
Vidojković nije pokušavao biti odmjeren. Njegov tekst pod naslovom „Ratkova zombi apokalipsa“ namjerno je pretjeran, provokativan i napisan jezikom horora. Međutim, ispod satire nalazi se ozbiljno pitanje: kako je pravosnažno osuđeni ratni zločinac postao predmet gotovo vjerskog obožavanja dijela javnosti?
Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, teroriziranja stanovništva Sarajeva, ubistava i drugih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini. To nisu političke kvalifikacije niti mišljenje autora kolumne, nego činjenice utvrđene sudskim presudama.
„Vojskovođa koji je izgubio sve ratove“
Vidojković već na početku ruši sliku navodnog nepobjedivog generala, nazivajući Mladića „čuvenim vojskovođom koji je izgubio sve ratove“.
Njegova glavna meta nije samo Mladić nego društvo koje decenijama izbjegava suočavanje sa zločinima. Kroz metaforu „zombi apokalipse“ Vidojković opisuje ideologiju koja nastavlja živjeti i nakon smrti čovjeka oko kojeg je izgrađen kult.
Poenta je jasna: mrtav je čovjek, ali nisu nestale vrijednosti koje su ga pretvorile u heroja.
Dio političara i medija u Srbiji godinama Mladića predstavlja gotovo isključivo kao vojnog komandanta i navodnog zaštitnika naroda, dok se pravosnažne presude i žrtve potiskuju u stranu. Tako se historija pretvara u mit, a ratni zločinac u simbol nacionalnog ponosa.
Kritika nije usmjerena protiv cijelog naroda
Naslov da je Vidojković „očitao lekciju Srbima“ ipak je preširok. Nisu svi građani Srbije slavili Mladića, kao što ga ne podržavaju svi pripadnici srpskog naroda. Upravo Vidojković, kao pisac iz Srbije, pokazuje koliko je pogrešno čitav narod poistovjećivati s politikom veličanja ratnih zločinaca.
Postoje ljudi koji se toj politici otvoreno suprotstavljaju, često uz prijetnje, uvrede i etiketu „izdajnika“. Zato je preciznije reći da je Vidojkovićeva kolumna usmjerena protiv Mladićevog kulta i društvenih struktura koje ga održavaju.
Njegov stil mnogima će biti odbojan. Poređenja sa zombijima, apokalipsom i „kolektivnim ludilom“ mogu se smatrati uvredljivim i pretjeranim. Međutim, autor očigledno nije pokušavao pokrenuti mirnu akademsku raspravu. Želio je šokirati javnost i pokazati koliko njemu izgleda zastrašujuće društvo koje presuđenog ratnog zločinca slavi kao heroja.
Presuda ostaje bez obzira na mitove
Problem nije samo u muralima, pjesmama ili komentarima na internetu. Problem nastaje kada glorifikacija zločinaca postane društveno prihvatljiva, dok se porodice žrtava ponovo ponižavaju negiranjem i relativiziranjem njihovog stradanja.
Mladićeva smrt nije poništila presudu niti promijenila činjenice. Ostalo je samo pitanje hoće li se društvo konačno suočiti s njima ili će nastaviti od presuđenog ratnog zločinca stvarati legendu.
Vidojkovićeva kolumna možda jeste gruba, ali pitanje koje postavlja nije moguće vječno izbjegavati: šta o jednom društvu govori potreba da od osuđenog počinioca genocida pravi heroja?
Činjenice o presudi dostupne su u arhivi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, dok je Vidojkovićeva kolumna objavljena u dnevnom listu Danas.
