Sve bliže veze Pekinga, Moskve, Teherana i Pjongjanga nameću ozbiljno pitanje: nastaje li vojni blok koji bi mogao parirati Zapadu ili je riječ o saradnji država čiji se interesi podudaraju samo u određenim oblastima?
Njihovo približavanje ne treba potcjenjivati, ali ga nije opravdano predstavljati kao već osnovan zajednički vojni savez. Objava koja govori o mogućem „istočnom odbrambenom paktu“ ne donosi dokaz da su četiri države potpisale takav sporazum.
Najkonkretniji primjer vojnog povezivanja predstavljaju Rusija i Sjeverna Koreja. Njihov odnos uključuje sporazum o uzajamnoj odbrani, a sjevernokorejski vojnici učestvovali su u podršci ruskim snagama. Kim Jong Un je u poruci objavljenoj u septembru ponovo najavio produbljivanje saradnje s Moskvom. To pokazuje da odnos prevazilazi diplomatske izjave i simbolične susrete. Reuters
Međutim, nije svaki sporazum jednak. Uoči potpisivanja rusko-iranskog sporazuma o strateškom partnerstvu u januaru 2025, iranski ambasador u Moskvi naglasio je da on neće sadržavati klauzulu o uzajamnoj odbrani. Saradnja, dakle, ne znači automatsku obavezu da jedna država uđe u rat za drugu.
Upravo je ta razlika ključna za razumijevanje cijele priče. Zajedničko protivljenje pojedinim zapadnim politikama može povezati države, ali samo po sebi ne stvara zajedničku komandu, jedinstvenu strategiju niti spremnost da se zbog partnera preuzme rizik velikog rata.
Za procjenu eventualnog saveza trebalo bi odgovoriti na nekoliko pitanja: ko bi donosio odluke, ko bi snosio najveće troškove i bi li svi članovi branili jedni druge čak i kada im to direktno šteti? Bez tih odgovora naziv „istočni NATO“ više služi naslovu nego objašnjenju.
Ipak, ni odsustvo formalnog saveza ne znači odsustvo utjecaja. Razmjena vojne opreme, tehnologije, energenata i diplomatske podrške može otežati pritisak na pojedinačne države i promijeniti računicu njihovih protivnika. Takva saradnja može biti značajna i bez zajedničke zastave i svečano potpisanog osnivačkog dokumenta.
Za obične građane presudno pitanje nije ko će pobijediti u nadmetanju velikih sila. Važnije je hoće li ono donijeti novu utrku u naoružanju, skuplju energiju i manje prostora za dogovor.
Političari vole govoriti o historijskim preuređenjima svijeta. Građani bi za promjenu mogli dobiti preuređenje u kojem se više ulaže u njihov život nego u pripreme za njegovo ugrožavanje.
Saradnju ove četiri države treba pratiti ozbiljno, ali bez proglašavanja saveza koji nije potvrđen. Više centara moći ne garantuje pravedniji svijet — to zavisi od njihovih postupaka, a ne od toga kojoj strani pripadaju.
(Reuters)
