ČOVJEK BI POMOGAO, ALI VIŠE NE ZNA KOME: Šta se krije iza ispružene ruke na ulici?
Gotovo da nema grada na Balkanu u kojem vas neko neće zaustaviti i zamoliti za koju marku, euro ili dinar.
Ispred pekare, bolnice, tržnog centra, na semaforu ili usred ulice.
Neko traži za hljeb. Neko za lijekove. Neko kaže da nema za autobusku kartu. A neko samo pruži ruku i šuti.
I šta čovjek da uradi?
Da izvadi novac i pomogne ili da prođe dalje?
KOME VJEROVATI, A KOME NE?
Budimo iskreni. Mnogi od nas su barem jednom pomislili: je li ovom čovjeku zaista potrebna pomoć ili me pokušava prevariti?
Jer svi smo čuli priče o ljudima koji svakodnevno prose na istim mjestima, o organizovanom prosjačenju, pa čak i o onima koji navodno dobro zarađuju na tuđoj dobroti.
Ali koliko toga zaista znamo, a koliko samo prepričavamo?
Nije svaki čovjek koji prosi prevarant. Nije ni svaka tužna priča istinita.
Problem je što se to ne može pouzdano procijeniti po odjeći, godinama, izgledu ili tome koliko neko uvjerljivo govori.
DATI NOVAC ILI KUPITI HRANU?
Neki ljudi nikada ne daju novac, ali će rado kupiti sendvič, vodu ili nešto iz prodavnice.
Drugi smatraju da je čovjeku u nevolji najbolje dati novac i pustiti ga da sam odluči šta mu treba.
Oba pristupa imaju smisla.
Ako vam je neugodno dati gotovinu, možete ponuditi konkretnu pomoć. Ali ako neko odbije hranu, to samo po sebi ne znači da laže. Možda mu je potrebna karta za prijevoz, higijenske potrepštine ili nešto sasvim drugo.
Najvažnije je da pomoć bude dobrovoljna, a ne rezultat pritiska ili osjećaja krivice.
A ŠTA KADA PROSI DIJETE?
Tu bi svako od nas trebao ozbiljno zastati.
Dijete koje satima stoji na ulici i traži novac nije prizor na koji se društvo smije naviknuti.
Možda je porodica u teškoj nevolji. Možda ga neko iskorištava.
To ne možemo znati samo gledajući ga.
Ali možemo znati da djetetu trebaju sigurnost, škola i zaštita, a ne ulica kao radno mjesto.
Ako postoji sumnja na prisilu ili iskorištavanje, važno je obavijestiti nadležne službe.
JE LI PROBLEM U ONIMA KOJI PROSE ILI U NAMA SVIMA?
Najlakše je reći: „Idi radi nešto.“
Ali gdje da radi čovjek koji nema dom, dokumente, zdravlje ili priliku?
S druge strane, nije pošteno ni očekivati da građani svakodnevno rješavaju siromaštvo novcem iz vlastitog džepa.
To bi prvenstveno trebale raditi institucije.
I zato ne bih osuđivao ni čovjeka koji daje ni onoga koji ne daje.
Neko ima, neko nema. Neko vjeruje, neko je već bio prevaren.
Ali jedno ne bismo smjeli izgubiti: sposobnost da u čovjeku koji traži pomoć prvo vidimo čovjeka.
A sada pitanje za sve nas:
Kada vam neko priđe na ulici i zatraži novac, šta uradite? Dajete li, kupite nešto za jelo ili jednostavno produžite dalje?
I jeste li ikada imali iskustvo zbog kojeg ste promijenili mišljenje?
Jer možda upravo u odgovorima običnih ljudi možemo saznati više nego iz stotinu rasprava o prosjačenju.
