Plata legne, a već je nema: Za koga zapravo radimo?
Plata je legla. Na trenutak čovjek odahne. A onda otvori račune, pogleda koliko duguje i shvati da novac koji je čekao cijeli mjesec zapravo već pripada nekome drugom.
I tako počinje još jedan krug. Radiš, čekaš platu, platiš obaveze i ponovo čekaš platu. Nije problem što čovjek ne može svaki mjesec na more. Problem je kada mora razmišljati može li bez straha otići u običnu prodavnicu.
KAD PLATA POSTANE PROLAZNA STANICA
Prvo stanarina ili kredit. Zatim struja, voda, grijanje, telefon, internet. Onda hrana, prijevoz, školske potrebe, lijekovi. I prije nego što stigneš razmisliti šta bi sebi kupio, novčanik već traži pomoć.
Najgore je što se takav život počeo predstavljati kao nešto sasvim normalno.
Ako nemaš novca, kažu ti da bolje rasporediš troškove. Ako se požališ, savjetuju da manje trošiš. A ako radiš i opet nemaš dovoljno, uvijek se nađe neko da ti objasni kako nisi dovoljno vrijedan.
Naravno da postoje nepotrebni troškovi i loše finansijske odluke. Ali nije svaki prazan novčanik posljedica rasipništva. Neki ljudi jednostavno nemaju dovoljno prihoda za osnovne obaveze.
RADIMO LI DA ŽIVIMO ILI SAMO DA PLAĆAMO?
Posao bi trebao pružiti više od pukog preživljavanja. Čovjeku treba mogućnost da nešto ostavi sa strane, popravi automobil, zamijeni pokvareni frižider ili provede slobodan dan s porodicom bez računanja svakog centa.
Kada sve to postane luksuz, onda problem nije samo u ličnom budžetu. Problem je i u tome koliko društvo cijeni rad.
Dostojanstven život ne znači raskoš. Znači da čovjek koji pošteno radi ne mora svakog mjeseca strahovati od jednog neplaniranog računa.
Saznaj više..
https://pumpajj.com/?p=31374&preview=true
KO TREBA MIJENJATI RAČUNICU?
Vođenje evidencije troškova može pomoći. Razgovor s bankom o skupim kreditima, poređenje cijena i izbjegavanje nepotrebnih dugova također imaju smisla.
Ali nijedan savjet o štednji ne može zamijeniti pristojnu platu, pošteno plaćen prekovremeni rad i razumnu cijenu osnovnih usluga.
Zato bi se o primanjima i troškovima moralo razgovarati mnogo otvorenije, i među radnicima i pred onima koji donose ekonomske odluke.
Jer ako čovjek cijeli mjesec radi, a na kraju nema dovoljno ni za miran san, onda pitanje više nije samo gdje je nestala plata.
Pravo pitanje glasi: za koga zapravo radimo?
