Samir nakon 32 godine našao porodicu koja ga je spasila u ratu: Topla priča o dobroti koja nadživljava vrijeme

U vremenu kada se svijet čini prepun podjela i nepovjerenja, priče poput ove vraćaju vjeru u ljude.

Nakon više od tri decenije, Samir Nametak – dječak koji je početkom rata iz Mostara stigao u nepoznato selo Knešpolje – ponovo je pronašao porodicu Soldo, ljude koji su ga u najtežim trenucima primili kao vlastito dijete. Njihov susret, emotivan i gotovo nestvaran, podsjetnik je na to da dobrota nikada ne prestaje biti važna, čak i kada vremena postanu najteža.

Dječak koji je tražio majku, a našao porodicu

Početkom rata, dok se vijesti širile isključivo preko radija i dok je neizvjesnost postajala svakodnevica, Crveni križ objavio je apel: potrebno je smjestiti trinaestogodišnjeg dječaka koji nema nikoga uz sebe. Taj dječak bio je Samir.

Jadranka i njen suprug Ivko nisu mnogo razmišljali. Uz troje vlastite djece – Kseniju, Mirnu i Bobu – otvorili su vrata i srce još jednom. Samir je tako postao dio njihovog doma, dio njihove svakodnevice, dio njihove brige.

„Ivko ga je prihvatio kao svoje dijete. Po kući bi se valjali, igrali… Dica bi se znala i naljutiti jer im se činilo da se više igra sa Samirom nego s njima“, prisjeća se danas Jadranka kroz smijeh, dok Samir potvrđuje svaku riječ, sjećajući se topline koju je tada osjetio.

Vrijeme straha, ali i ljudskosti

Samir je želio do majke u Mostar, ali put je bio opasan. Ipak, nakon nekoliko sedmica provedenih kod Solda, Ivko ga je, uz pomoć prijatelja iz vojske, odveo majci. „Teška srca smo ga ispratili,“ kaže Jadranka, „ali znali smo da mora svojoj majci.“

Godinama nakon rata pitali su se gdje je, šta je s njim, je li živ. Nisu imali koga da pitaju. A onda – neočekivani susret.

Povratak nakon 32 godine

Prošle godine, Samir je odlučio potražiti porodicu koja mu je dala dom u najtežem trenutku života. Sjećanja su bila živa, ali put do Knešpolja bio je dug – tri decenije dug.

„Ispred kuće stoje stariji čovjek i žena. Kažem: ‘Tražim ljude koji su mi pomogli 1992.’ A on mi odgovori: ‘Bola, kod mene si bio!’ A onda Jadranka vikne: ‘Samire!’ i zagrli me kao svoje dijete,“ prisjeća se Samir trenutka susreta koji je promijenio sve.

Za Ivka, koji je tada već bio teško bolestan, taj susret bio je posljednji dar života. „Ti si meni lijek“, rekao mu je kroz suze. Samir je te riječi ponio sa sobom i danas ih izgovara tiho, sa zahvalnošću.

Solde nisu pomogli samo njemu

Jadranka i Ivko nisu stali na Samiru. Kroz njihovu kuću prošla je i porodica iz Mostara – doktor Palestinac Omar, njegova supruga Envera i sin. I njima su otvorili vrata, dali krevet, topli obrok, mir.

„To je bilo drugo vrijeme. Pomogneš ako možeš. Nije se očekivalo ništa zauzvrat,“ govori Jadranka jednostavno, kao da je riječ o najobičnijoj stvari. A nije: u vremenu zla, birali su dobro.

Dobrota se ne zaboravlja

Samir je danas odrasli čovjek, sa svojim životom, iskustvima i borbama. Ali nikada nije zaboravio porodicu Soldo. Nije zaboravio toplu kuću, frezu u Dubravi, crnu torbu punu u žurbi spakovanih stvari, ni majčinsku brigu jedne žene koja mu je oprala odjeću jer „dite mora imati čisto“.

Nije zaboravio ni dobrotu, ni ljudskost, ni to da je u haosu rata pronašao sigurnost.

A Jadranka, skromna kao i uvijek, poručuje ono što bi mnogi zaboravili:

„Treba pomoći ako možeš. Ne treba praviti buku. Samo otvoriš vrata, srce i daš šta imaš. A bude dobro.“

Priča o Samiru i porodici Soldo nije samo ratna priča. Ona je lekcija o tome kako male odluke običnih ljudi spašavaju živote – i kako dobrota, kad se jednom posije, rodi nove susrete, pa makar i nakon 32 godine.