Zamisli scenu – Skupština Srbije, ozbiljna tema, kamere uključene… a atmosfera više liči na kafansku raspravu nego na instituciju države.
Krenuo zastupnik Miloš Parandilović, pa odlučio da malo “spusti” predsjednicu parlamenta Anu Brnabić. Ne kaže “vi”, nego uporno ide na “ti”, kao da su zajedno ovce čuvali, a ne da pričaju u Skupštini. I još otvoreno poručuje – po njemu, ona ne zaslužuje poštovanje.
Dobio čovjek opomenu, ali očigledno ga to nije pretjerano potreslo. Nastavlja po svom, kao da je na Twitteru, a ne za govornicom.
E sad dolazi obrat.
Brnabić mu ne ostaje dužna. Umjesto klasične političke fraze, odluči da ga “spusti” na malo drugačiji način. Kaže mu otprilike: “Miloše, i vi i ja smo gej, ali to ne znači da smo na ‘ti’.”
U prevodu – nije svaka zajednička stvar karta za drugarstvo.
I tu zapravo dolazi do poente cijelog cirkusa: u državi gdje bi trebalo pričati o zakonima, budžetu i problemima ljudi, oni raspravljaju ko je kome “ti”, a ko “vi”, i usput ubacuju lične stvari kao argument.
Brnabić pokušava vratiti priču na neki minimum formalnosti – poruka joj je jasna: seksualna orijentacija nije osnova za bliskost. Nismo prijatelji, nismo ekipa, pa se tako i ponašaj.
Ali cijela scena više govori o stanju politike nego o njima dvoje.
Jer kad parlament postane mjesto gdje se ljudi nadmudruju na nivou “neću ti reći vi”, onda je jasno da je sadržaj odavno izgubio bitku protiv forme. A kad se u raspravu ubacuju privatne stvari – to je već znak da se ide na lični teren jer argumenata baš i nema.
Na kraju, građanin koji to gleda vjerovatno samo pomisli:
“Dobro je, bar znamo ko je kome ‘ti’… samo još da saznamo šta ćemo sa cijenama, platama i životom.”
