AKO SMO POČELI SUDITI UNUCIMA ZBOG DJEDOVA, ONDA SMO KAO DRUŠTVO OZBILJNO ZALUTALI
Čitam ovaj politički obračun Nebojše Vukanovića i Ćamila Durakovića i pitam se jedno sasvim jednostavno pitanje: ljudi, dokle više?
Ne želim ovdje braniti ni Vukanovića ni Durakovića. Političare treba kritikovati. Treba ih pitati šta rade, kako troše naš novac, šta su obećali, a šta ispunili. Treba kritikovati svaku njihovu riječ koja vrijeđa druge ljude.
Ali kakve veze ima nečiji djed s onim što njegov unuk radi danas?
Ako je nečiji djed prije 80 godina počinio zločin, je li njegov unuk zbog toga manje vrijedan čovjek? Treba li se dijete roditi i odmah početi izvinjavati zbog svog prezimena?
Ako smo došli do toga, onda smo ozbiljno zalutali.
NIKO OD NAS NIJE BIRAO SVOG DJEDA
Čovjek ne bira gdje će se roditi.
Ne bira naciju svojih roditelja.
Ne bira vjeru svojih predaka.
I, najvažnije, ne bira šta su njegov djed ili pradjed radili prije nego što se on uopće rodio.
Svako treba odgovarati za svoja djela.
Ako je Ćamil Duraković rekao nešto pogrešno – kritikujte Ćamila Durakovića.
Ako je Nebojša Vukanović rekao nešto pogrešno – kritikujte Nebojšu Vukanovića.
Ako je bilo ko počinio zločin – neka odgovara za zločin.
Ali prestanimo kopati po grobovima tražeći argument protiv živih ljudi.
Jer ako otvorimo tu knjigu, gdje ćemo stati?
Hoćemo li svakom čovjeku u Bosni i Hercegovini napraviti porodično stablo i istraživati šta mu je radio djed 1943, otac 1993. ili neki pradjed prije stotinu godina?
I onda ćemo odlučivati ko danas ima pravo govoriti?
To nije pravda.
A ŠTA OSTAVLJAMO NAŠOJ DJECI?
Najtužnije je što se ovakve rasprave vode u zemlji iz koje nam mladi ljudi odlaze.
Dok se mi svađamo oko toga šta je nečiji djed radio prije osamdeset godina, nečiji unuk danas pakuje kofere za Njemačku, Austriju ili Sloveniju.
Dok političari prebrojavaju četnike, ustaše, partizane, Srbe, Bošnjake i Hrvate, običan čovjek prebrojava koliko mu je novca ostalo do plate.
Zar poslije svega što smo prošli još nismo naučili koliko malo treba da riječ postane mržnja, a mržnja nešto mnogo gore?
Možemo poštovati svoje žrtve bez mržnje prema drugima.
Možemo govoriti o zločinima bez optuživanja čitavih naroda.
Možemo kritikovati političara bez vrijeđanja njegove porodice.
I možemo konačno prihvatiti jednostavan princip: sin nije odgovoran za grijehe oca, niti unuk za grijehe djeda.
MOŽDA JE VRIJEME DA STANEMO
Ja ne želim Bosnu i Hercegovinu u kojoj će neko moje dijete jednog dana pitati šta mu je radio djed.
Želim da ga pitaju kakav je on čovjek.
Je li pošten?
Je li pomogao nekome?
Je li nekoga povrijedio?
Je li iza sebe ostavio nešto dobro?
Po tome treba suditi čovjeku.
Jer ako nakon toliko grobova, toliko suza i toliko izgubljenih godina još uvijek učimo nove generacije da prvo pitaju ko se kako zove i šta mu je radio djed – onda nismo pobijedili prošlost.
Onda smo joj samo predali još jednu generaciju.
I možda je upravo to najveći poraz svih nas.
