Ispovjest: Kada sam se udala, vjerovala sam da ljubav može pobijediti sve.
Piše: Mila.A
Nisam znala da ću godinama voditi bitku protiv nečega što nijedna žena ne može dobiti sama.
Moj prvi muž bio je kockar.
U početku sam zatvarala oči pred istinom. Za svaki njegov nestanak imala sam opravdanje. Govorila sam sebi da mu samo treba podrška, da će prestati, da će se promijeniti kada postanemo prava porodica.
Onda sam ostala trudna.
Bila sam uvjerena da će vijest o dolasku djeteta sve promijeniti. Da će konačno shvatiti šta je zaista važno.
Prevarila sam se.
Dok su druge trudnice birale imena za svoju djecu i uređivale dječije sobe, ja sam sa trudničkim stomakom obilazila kladionice i kockarnice tražeći čovjeka kojeg volim.
Svaki put sam se nadala da ga neću pronaći unutra.
Ali uglavnom bih ga pronašla.
Nakon rođenja naše kćerke ništa se nije promijenilo. Kocka je i dalje bila ispred svega. Ispred mene. Ispred našeg djeteta. Ispred porodice koju smo pokušavali izgraditi.
Kada je naša djevojčica napunila godinu dana, otišla sam.
Ta odluka nije donesena u jednom danu. Nastala je od stotina suza, neprospavanih noći i bezbroj slomljenih obećanja.
Mislila sam da je tada naša priča završena.
Ali nije.
Nakon nekog vremena ponovo smo pokušali.
Vjerovala sam da ljubav zaslužuje još jednu priliku.
Nisam znala da neke rane ne zarastaju tako lako i da se izgubljeno povjerenje rijetko kada vrati onakvo kakvo je nekada bilo.
U sljedećem dijelu ispričat ću kako smo se pomirili i trenutak kada sam prvi put shvatila da ljubav ponekad nije dovoljna.
