Srpski narod kroz historiju je dao ljude čija su imena ostala zapisana daleko izvan granica Srbije i Balkana. Vojskovođe, naučnike, humaniste, antifašiste, ljude koji su spašavali druge ne pitajući ih kako se zovu niti kojem se Bogu mole.
Upravo zato nikada nisam razumio potrebu da se veličina jednog naroda dokazuje odbranom ljudi čija su djela iza sebe ostavila grobnice, razorene porodice i generacije koje još nose posljedice rata.
Srpski narod zaista ima koga nazivati herojima.
Živojin Mišić, Radomir Putnik i Stepa Stepanović ostali su upamćeni kao velike vojskovođe iz vremena Prvog svjetskog rata.
Milunka Savić postala je simbol nevjerovatne hrabrosti i jedna od najodlikovanijih žena ratnica svog vremena.
Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i Milutin Milanković pripadaju svijetu nauke, a njihova imena poznaje čitavo čovječanstvo.
Tu su i ljudi koji su svoju veličinu pokazivali spašavajući druge.
Diana Budisavljević vodila je veliku humanitarnu akciju spašavanja djece iz ustaških logora tokom Drugog svjetskog rata.
Koča Popović bio je jedan od najpoznatijih komandanata partizanskog pokreta i borac protiv fašizma.
Brojni građani Srbije rizikovali su vlastite živote spašavajući Jevreje tokom Holokausta, a neki od njih kasnije su dobili priznanje Pravednika među narodima.
Vladimir Perić Valter ostao je jedan od simbola antifašističkog otpora Sarajeva.
To su priče o hrabrosti, znanju, humanosti, žrtvi i čojstvu.
RATKO MLADIĆ NE PRIPADA TOM DRUŠTVU
Ratko Mladić nije jedan od tih heroja, koliko god ga dio ljudi pokušavao predstaviti kao takvog.
On je pravosnažno osuđen pred međunarodnim sudom za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Reći to nije napad na srpski narod.
Osuditi zločin ne znači mrziti Srbe. Ograditi se od zločina ne znači biti manji Srbin, lošiji patriota ili izdajnik vlastitog naroda.
Naprotiv.
Po mom shvatanju, najveći patriotizam jeste imati snage kazati da nešto što je učinjeno u ime tvog naroda nije bilo ni časno, ni junačko, ni vrijedno odbrane.
Narod se ne brani negiranjem tuđe patnje.
Narod se brani tako što se odvoji njegovo ime od zločina.
TUĐI ZLOČIN NE PERE NAŠ
Znam i šta obično slijedi nakon ovakvih riječi.
“A šta su oni nama radili?”
“A gdje su njihovi zločinci?”
“A ko su njihovi heroji?”
Ali to je druga tema.
Moj moralni kriterij ne mijenja se zavisno od imena počinioca.
Prezirem zločin nad civilima bez obzira na to je li ga počinio Srbin, Bošnjak, Hrvat, Albanac ili bilo ko drugi. Ubijanje civila, silovanje, mučenje, protjerivanje i etničko čišćenje ne postaju prihvatljiviji zato što je neko prije toga počinio zločin nad “našima”.
Tuđi zločin nikada ne može oprati naš.
Ako je zločinac “njihov”, treba ga osuditi.
Ako je zločinac “naš”, opet ga treba osuditi.
Sve ostalo nije pravda nego navijanje.
NAŠOJ DJECI TREBAJU BOLJI HEROJI
Na Balkanu smo predugo učili djecu da pamte ko je kome šta uradio, a premalo da pamte ljude koji su spašavali živote, gradili škole, liječili bolesne, stvarali nauku i ustajali protiv nepravde.
Ako već želimo heroje, birajmo one zbog kojih se ne moramo pravdati pred tuđim grobovima.
Birajmo Teslu zbog uma.
Milunku zbog hrabrosti.
One koji su spašavali progonjene zbog ljudskosti.
I svakog Srbina, Bošnjaka, Hrvata ili čovjeka bilo kojeg drugog imena koji je u najgorim vremenima odbio postati zločinac.
Jer možda je upravo to najveće herojstvo.
Ostati čovjek kada oko tebe mnogi prestanu biti ljudi.
A za one koji vjeruju, konačni sud ionako neće donositi ni Facebook komentari, ni političari, ni nacionalne tribine.
Bog će suditi svakome prema njegovim djelima.
Nama ostaje mnogo teži zadatak: da ovdje živimo jedni pored drugih i da svojoj djeci ostavimo manje mržnje nego što smo je mi naslijedili.
