Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić ponovo je pokazao kako izgleda politička smirenost na balkanski način: prvo malo priče o zakonu, institucijama i bezbjednosti, a onda usput protivnike nazove “političkim ološem”, “izdajnicima” i “očajnicima”.
Dakle, sve vrlo institucionalno. Skoro pa akademski.
Stevandić je žestoko reagovao na Igora Crnatka i Nebojšu Vukanovića, optužujući ih da ugrožavaju njegovu porodicu i pokušavaju izazvati nasilje. Najavio je i krivične prijave, poručujući da je spreman da ih “smjesti tamo gdje zakon propisuje”.
U normalnim državama političari se prepiru argumentima. Kod nas se izgleda politika sve češće vodi prijetnjama, etiketama i rečenicama koje zvuče kao da su izašle iz loše režirane serije o lokalnim moćnicima.
CRVENI KOMBI KAO POLITIČKA METAFORA
Posebno zanimljiv dio priče je “crveni kombi”, za koji Stevandić kaže da je metafora. E sad, kad političar mora objašnjavati da je kombi samo metafora, onda znate da je politička scena odavno prešla iz ozbiljne rasprave u teatar apsurda.
Jedni vide prijetnju. Drugi vide izmišljotinu. Treći vide politički performans. A građani, koji sve to gledaju, vjerovatno se pitaju postoji li uopšte neka tema u ovoj zemlji koja se može završiti bez vrijeđanja, prijava, dramatizacije i porodičnih optužbi.
Stevandić tvrdi da se brani od ljudi koji imaju problem s vlastitim rejtingom. Crnatka i Vukanovića naziva političkim očajnicima. Najavljuje da će “takve izbacivati ubuduće”. I sve to iz pozicije čovjeka koji vodi Narodnu skupštinu, instituciju koja bi trebala biti mjesto rasprave, a ne ring za verbalno razvaljivanje.
KAD SE ZAKON SPOMINJE UZ VIKU
Stevandić tvrdi da službenici u NSRS nisu uradili ništa mimo zakona. Kaže da portiri nemaju veze ni s jednom političkom partijom, da hrane svoje porodice i da im niko nema pravo prijetiti.
I tu je u pravu u jednom dijelu: obični službenici i portiri ne smiju biti meta političkih obračuna. Ljudi rade svoj posao i ne bi smjeli nositi teret sukoba između vlasti i opozicije.
Ali isto tako, institucije ne smiju postati privatni prostor bilo koje politike. Skupština nije ničija dnevna soba. Nije ničiji stranački štab. Nije mjesto gdje se neistomišljenici tretiraju kao neprijatelji koje treba “smjestiti” negdje.
Ako postoje prijetnje, neka ih istraže nadležni organi. Ako postoje laži, neka se demantuju činjenicama. Ako postoje kršenja zakona, neka sud radi svoj posao. Ali kada prvi čovjek parlamenta koristi jezik u kojem protivnike naziva ološem i izdajnicima, onda se ne smije čuditi što politička atmosfera liči na lonac koji samo što ne eksplodira.
POLITIKA KAO VJEČITA DRAMA
Najveći problem nije samo Stevandićeva izjava. Problem je što je takav rječnik postao normalan. Danas neko nekoga nazove izdajnikom, sutra ološem, prekosutra neprijateljem naroda. A onda se svi čude zašto društvo vrije, zašto ljudi jedni druge mrze i zašto se svaka politička rasprava pretvori u rov.
Opozicija u RS-u ima pravo kritikovati vlast. Vlast ima pravo odgovoriti. Ali niko nema pravo praviti atmosferu u kojoj se politički protivnik ne tretira kao protivnik, nego kao neprijatelj kojeg treba ukloniti iz javnog prostora.
I tu je suština.
Ako je Stevandić zaista ugrožen, neka institucije rade posao. Ako su optužbe lažne, neka ih pobije dokazima. Ali ako je cilj da se politički protivnici ušutkaju etiketama i prijetnjama krivičnim prijavama, onda to nije zaštita institucija. To je još jedna predstava za javnost.
A narod je već umoran od predstava.
Jer dok političari jedni druge nazivaju ološem, izdajnicima i očajnicima, običan čovjek gleda cijene, račune, plate, kredite i pita se ima li iko u toj skupštini vremena da se bavi životom naroda.
Po svemu sudeći, crveni kombi je možda metafora. Ali politička scena odavno liči na vozilo bez kočnica.
