OPASNA RETORIKA IZ IZRAELA: KADA MINISTAR GOVORI DA CIJELI LIBAN MORA GORJETI, TO VIŠE NIJE OBIČNA POLITIKA
Kako prenose Slobodna Bosna i Logično.com, izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir ponovo je izazvao burne reakcije nakon pogibije četvorice izraelskih vojnika u južnom Libanu. Prema navodima više medija, Ben-Gvir je poručio da “cijeli Liban mora gorjeti”, a posebno je sporna njegova poruka da za svaku suzu izraelske majke treba plakati hiljadu libanskih majki.
Ovakve riječi ne mogu se posmatrati kao običan politički ispad. Kada takvu poruku napiše ministar jedne države, onda to više nije komentar bijesnog pojedinca, nego opasna politička poruka koja može dodatno zapaliti region.
Smrt vojnika jeste tragedija za njihove porodice. Svaka majka koja izgubi sina zna bol koju nikakva politika ne može objasniti. Ali tragedija jedne porodice ne smije biti opravdanje za prizivanje hiljadu novih tragedija. Upravo tu počinje ono najopasnije: kada se bol pretvori u poziv na masovnu odmazdu.
ODMAZDA NIJE PRAVDA
Najveći problem u izjavama poput ove jeste što brišu razliku između vojnika, borca, političara i običnog civila. Liban nije samo Hezbollah. Liban su i djeca, majke, starci, radnici, bolnice, škole, siromašne porodice i ljudi koji nemaju nikakvu moć nad odlukama oružanih grupa ili političkih lidera.
Kada neko kaže da “cijela zemlja mora gorjeti”, onda on ne govori samo o vojnoj meti. On šalje poruku da cijeli narod treba platiti cijenu. A to je logika kolektivne kazne, logika koja je kroz historiju uvijek završavala zločinima, masakrima i ruševinama.
Autor originalnog teksta pravi tešku historijsku paralelu s nacističkom politikom odmazde iz Drugog svjetskog rata. Takva poređenja treba koristiti oprezno, jer svako olako poređenje s Hitlerom može zamagliti suštinu. Ali jedno se ne smije prešutjeti: u Nirnberškim dokumentima zabilježene su naredbe nacističkih komandanata o brutalnim omjerima odmazde, uključujući 50 do 100 ubijenih za jednog njemačkog vojnika.
Zato svaka današnja izjava koja priziva masovnu patnju civila mora odmah upaliti alarm. Ne zato što su historijske situacije potpuno iste, nego zato što je princip isti: jedan strada, a onda se traži da desetine, stotine ili hiljade drugih plate cijenu.
BEN-GVIR NIJE ČOVJEK BEZ FUNKCIJE
Itamar Ben-Gvir nije anoniman komentator s društvenih mreža. On je ministar nacionalne sigurnosti Izraela i čovjek koji ima političku težinu u vladajućoj koaliciji. Upravo zato njegove riječi imaju veću opasnost.
Može neko reći da on ne predstavlja sve Izraelce. I to je tačno. Ne predstavlja svaki Izraelac Ben-Gvira, kao što ni svaki Libanac ne predstavlja Hezbollah. Ali problem nastaje kada čovjek s državnom funkcijom koristi jezik koji ne smiruje situaciju, nego je dodatno pali.
Riječi u ratu nisu bezazlene. Prvo se narod pretvori u metu kroz govor, a onda bombe lakše padaju. Prvo se kaže da je cijela zemlja kriva, a onda se lakše opravdava napad na gradove, sela, puteve, mostove i civile.
Zato kritika Ben-Gvira nije mržnja prema Jevrejima. Kritika Ben-Gvira je kritika jednog političara i njegove opasne retorike. Kao što kritika Hezbollaha nije mržnja prema Libancima. Normalan čovjek mora znati razlikovati narod od politike, vjeru od vlade i civile od oružanih grupa.
DUPLI ARŠINI SVIJETA
Najveća muka današnjeg svijeta su dupli aršini. Kada neprijatelj Zapada zaprijeti masovnom odmazdom, odmah se govori o ekstremizmu, barbarstvu i prijetnji miru. Ali kada slične riječi dođu iz vlade saveznika Zapada, onda se često traži kontekst, opravdanje ili se sve gura pod tepih.
Običan narod to vidi. Vidi da za jedne žrtve postoji puna ljudska priča, ime, slika i suza, dok se druge svode na broj. Vidi da se jedna majka oplakuje, a drugoj se poručuje da mora plakati hiljadu puta više.
Ako svijet zaista želi mir, onda mora imati isti kriterij za sve. Kolektivna kazna nije sigurnost. Paljenje cijele zemlje nije odbrana. Prizivanje hiljadu uplakanih majki nije politika, nego opasna dehumanizacija.
Na kraju, nijedan narod ne smije biti kažnjen zbog politike onih koji odlučuju iz fotelja. Civili nisu meta. Djeca nisu meta. Majke nisu meta. A kad ministar jedne države počne govoriti jezikom odmazde, međunarodna javnost ne smije okrenuti glavu.
Jer kada političari počnu brojati tuđe suze kao mjeru osvete, običan narod najčešće završi pod ruševinama.
Izvor: Logično.com Euronews, Anadolu, Al Jazeera, Yale Avalon Project, Harvard Nuremberg Trials Project
