VUČIĆ RAZGOVARAO S NETANJAHUOM: DOK SE PRIČA O MIRU, BROJKE O ORUŽJU GOVORE DRUGU PRIČU
Kako prenosi N1, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić razgovarao je telefonom s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom o aktuelnoj situaciji na Bliskom istoku, regionalnim i globalnim sigurnosnim izazovima, ali i o daljem razvoju odnosa Srbije i Izraela.
Vučić je nakon razgovora na Instagramu napisao da su razmijenili mišljenja o mogućnostima za dodatno jačanje saradnje u oblastima od obostranog interesa. Poručio je i da su obje strane potvrdile spremnost za nastavak otvorenog dijaloga i jačanje prijateljskih i partnerskih odnosa.
Na prvi pogled, riječ je o uobičajenoj diplomatskoj objavi. Predsjednik jedne države razgovara s premijerom druge države, spominju se sigurnost, saradnja, partnerstvo i dijalog. Međutim, u pozadini ovog razgovora stoji mnogo ozbiljnija priča: vojna saradnja Srbije i Izraela u vrijeme rata u Gazi i šire krize na Bliskom istoku.
RAZGOVOR NIJE SAMO DIPLOMATIJA
Srbija i Izrael posljednjih godina imaju sve bliže odnose, a posebno je osjetljivo pitanje izvoza naoružanja. Prema podacima koje prenose mediji, srpska odbrambena industrija je od početka rata u Gazi značajno povećala izvoz oružja i municije u Izrael.
N1 navodi da je prošle godine izvoz oružja iz Srbije u Izrael dostigao 131,1 milion dolara. Godinu ranije iznosio je 50,1 milion dolara, dok je 2023. godine bio svega 3,1 milion dolara. To nije običan rast. To je ogroman skok koji jasno pokazuje da se veza Beograda i Tel Aviva ne svodi samo na diplomatske osmijehe i protokolarne razgovore.
Kada se u vrijeme rata i stradanja civila višestruko poveća izvoz naoružanja jednoj strani, onda se ne može govoriti samo o neutralnoj politici. Može se govoriti o interesu, novcu, vojnoj industriji i političkom pozicioniranju.
SRBIJA IZMEĐU “PRIJATELJA” I RAČUNICE
Vučić često pokušava predstaviti Srbiju kao državu koja razgovara sa svima i ne želi nikome da zatvori vrata. U kontekstu Bliskog istoka, Beograd je ranije slao poruke da želi mir i da ima odnose s različitim akterima.
Ali ovdje se postavlja jednostavno pitanje: koliko vrijedi priča o miru ako istovremeno raste izvoz municije u državu koja vodi rat?
To je ona tačka gdje diplomatija počinje zvučati šuplje. Jedno je reći da želiš stabilnost, drugo je zarađivati na industriji koja direktno hrani ratne mašine. Srbija, naravno, nije jedina država koja to radi. Mnoge zemlje prodaju oružje dok javno pozivaju na mir. Ali baš zato treba biti iskren: međunarodna politika često nema veze s moralom, nego s interesom.
A interes je očigledan. Namjenska industrija donosi novac, radna mjesta i politički utjecaj. Izrael, s druge strane, dobija municiju i logističku podršku u osjetljivom trenutku. Obje strane imaju računicu. Problem je što taj račun najčešće plaćaju civili daleko od kancelarija u kojima se vode telefonski razgovori.
ORUŽJE JE NAJGLASNIJI DIO PRIČE
Posebno je važno što se dio podataka o izvozu oružja i municije ne objavljuje transparentno. Kada država govori o miru, a istovremeno ne želi jasno pokazati šta izvozi, kome izvozi i u kojim količinama, onda javnost ima pravo sumnjati da se iza zatvorenih vrata krije mnogo više od diplomatskih fraza.
Ako je sve čisto i u skladu sa zakonom, zašto se podaci kriju? Ako nema političkog problema, zašto se izvoz vojne opreme tretira kao tema o kojoj građani ne smiju znati dovoljno?
Srbija se ovdje našla u vrlo nezgodnoj poziciji. S jedne strane želi zadržati imidž države koja sjedi na više stolica, razgovara i s Istokom i sa Zapadom, i s Izraelom i s drugim akterima. S druge strane, brojke o izvozu oružja pokazuju vrlo konkretnu stranu te politike.
Brojke ne drže govore. Brojke ne pišu objave na Instagramu. Brojke samo pokažu gdje ide novac i gdje ide roba.
VUČIĆ I NETANJAHU IMAJU ŠTA RAZGOVARATI
Zato telefonski razgovor Vučića i Netanjahua ne treba gledati kao izolovan događaj. To je dio šireg odnosa u kojem se prepliću politika, sigurnost, trgovina, vojna industrija i regionalni interesi.
Netanjahu je pod ogromnim pritiskom zbog rata, međunarodnih kritika i situacije u Gazi. Vučić je pod pritiskom vlastite javnosti, protesta, regionalnih odnosa i stalnog balansiranja između različitih centara moći. U takvom ambijentu, obojici odgovara da pokažu kako imaju partnere i da nisu izolovani.
Ali građani imaju pravo gledati iza protokola. Imaju pravo pitati: šta tačno znači “saradnja od obostranog interesa”? Da li se iza tih lijepih riječi kriju novi poslovi odbrambene industrije? Da li se razgovaralo o municiji, sigurnosnoj opremi, tehnologiji ili političkoj podršci? To za sada nije javno razjašnjeno.
Ovaj razgovor nije samo vijest o telefonskom pozivu. Ovo je podsjetnik da se politika često predstavlja kroz riječi o miru, a vodi kroz ugovore, oružje i novac.
Vučić može govoriti o dijalogu i prijateljstvu. Netanjahu može govoriti o sigurnosti. Ali dok brojke pokazuju višestruki rast izvoza oružja iz Srbije u Izrael, javnost ima pravo postaviti pitanje: da li Srbija zaista samo razgovara o miru ili istovremeno vrlo konkretno učestvuje u ratnoj ekonomiji?
U međunarodnoj politici nema naivnosti.
Svaki poziv, svaki ugovor i svaka pošiljka imaju svoju težinu. A kada se telefonira usred krize na Bliskom istoku, dok iza kulisa rastu poslovi s naoružanjem, onda ta priča više nije samo diplomatska. Ona postaje moralno i političko pitanje.
Izvor: N1, Beta, Nova.rs, Radar, BIRN
