Upozorenje koje dolazi od Miro Lazović ne može se svesti na još jednu političku izjavu za dnevnu upotrebu.
Njegove riječi pogađaju samu srž problema koji Bosnu i Hercegovinu prati gotovo tri decenije nakon Dejtona: dok drugi glasno i sistematično artikulišu vlastite interese, Sarajevo prečesto bira tišinu.
Lazović s pravom konstatuje da dominacija lobista politike HDZ na međunarodnim skupovima nije nikakvo iznenađenje. Naprotiv – to je logična posljedica dugoročne strategije koja se vodi dosljedno i bez zadrške. Izjave poput one Gordan Grlić Radman u Daytonu ili zahtjevi Max Primorac u Zagrebu ne nastaju u vakuumu; one su dio jasne političke agende koja se godinama testira, plasira i normalizira.
Ono što zabrinjava više od tih poruka jeste pitanje koje Lazović otvara: gdje je odgovor iz Sarajeva? Kako je moguće da se o budućnosti države raspravlja u Dayton, Zagreb ili Washington, dok u glavnom gradu BiH nema ni minimuma zajedničkog političkog nastupa? Ta pasivnost ostavlja utisak pristajanja na ulogu posmatrača u vlastitoj sudbini.
Posebno je indikativno Lazovićevo prozivanje partija koje se deklarativno zalažu za građansku, demokratsku državu, ali u ključnim trenucima ne uspijevaju poslati jedinstvenu poruku prema Evropska unija i međunarodnim centrima moći. Bez koordinacije i jasne strategije, ideja države punih ljudskih prava ostaje samo fraza, nemoćna pred agresivnim etničkim projektima.
Lazovićev poziv da se “povuku bijele figure” nije metafora bez težine. On implicira inicijativu, samopouzdanje i političku zrelost. Ako je Dejton realnost koju BiH mora transformisati na putu ka Evropi, onda taj proces mora krenuti iz Sarajeva – kroz ozbiljan, organizovan i međunarodno vidljiv dijalog o manama i ograničenjima postojećeg sistema.
U suprotnom, šutnja će i dalje biti shvaćena kao slabost, a budućnost države nastaviće se krojiti van njenih institucija. Lazovićevo upozorenje zato treba čitati kao alarm, a ne kao puku kritiku – alarm koji pokazuje da je vrijeme za političko buđenje odavno isteklo.
