Ovo je Bosna kakvu želimo gledati: Poštovanje prema mrtvima jače od podjela

Ljudskost u Gacku pokazala da mrtvi ne smiju biti zaboravljeni

U vremenu kada se ljudi najčešće svađaju oko prošlosti, vjere, imena i zastava, iz Gacka dolazi vijest koja pokazuje da ljudskost još nije nestala. Goran Zvizdić osigurao je uređenje gradskog mezarja u ovom hercegovačkom mjestu, a Medžlis Islamske zajednice Gacko javno je zahvalio svima koji na bilo koji način pomažu da se mezarje održava dostojanstveno.

Na prvi pogled, neko bi rekao: pokošena trava, uređeni mezari, obična stvar. Ali nije obična. Posebno nije obična u sredinama gdje prošlost još uvijek boli, gdje su porodice rasute, gdje mnogi više ne žive tamo gdje su im djedovi, roditelji i rodbina ukopani.

Briga o mezarju nije samo komunalni posao. To je odnos prema ljudima koji više ne mogu govoriti za sebe. To je poruka živima da se mrtvi ne brišu samo zato što su vremena teška, ljudi daleko ili politika otrovna.

Gacko dobro zna koliko je sjećanje važno

Gacko i istočna Hercegovina nose tešku historiju. Bošnjaci ovog kraja prošli su kroz periode straha, progona i neizvjesnosti, posebno tokom devedesetih godina. Mnogi su morali napustiti svoje domove, a put do sigurnosti za mnoge je bio dug, bolan i opasan.

Ona nije samo priča o košenju trave. Ona je priča o tome da neko još misli na mezare, na porodice, na korijene i na dostojanstvo ljudi koji su nekada živjeli u tom kraju.

Javna reakcija Medžlisa Gacko bila je zahvalnost. I upravo ta zahvalnost govori da se ovakvi potezi vide i pamte. U narodu ovakve stvari često izazovu tiho poštovanje, jer ljudi dobro znaju da nije veliko ono što se samo slika i galami, nego ono što ostane iza čovjeka kao dobro djelo.

U Bosni i Hercegovini, gdje se prečesto čuje ružna riječ, ovakve vijesti treba posebno naglasiti. Ne zato da bi se od jednog čovjeka pravio heroj, nego zato da se pokaže primjer. Ako se može pomoći da jedno mezarje bude uredno, može se pomoći i da jedno selo ne bude zaboravljeno. Ako se može pokazati poštovanje prema mrtvima, onda se može pokazati i više razuma među živima.

Na kraju, ova priča nosi jednostavnu poruku: ljudskost se ne mjeri velikim izjavama, nego djelima. Nekad je dovoljno pokositi mezarje, pomoći zajednici i pokazati da poštovanje nema granice. Takva dobra djela ne dižu buku, ali ostavljaju trag.

Izvor informacija: Hayat.ba