„Po čemu će mene pamtiti? Pitaćemo Isusa Hrista.“
Neki su se smijali toj rečenici. Neki prevrtali očima. Ali poslije 16 godina, upravo ta rečenica najbolje opisuje odlazak Obrenke Slijepčević iz Komisije za sukob interesa RS.
Jer ljudi možda i zaborave funkcije, mandate i pravilnike. Ali ne zaboravljaju način na koji ih je neko tjerao da se osjećaju dok ga gledaju.
Šesnaest godina iste slike
Obrenka Slijepčević nije bila običan činovnik kojeg niko ne primjećuje. Njeni nastupi u NSRS često su završavali po Facebooku, TikToku i portalima. Nekad emotivni. Nekad čudni. Nekad toliko neočekivani da ljudi nisu znali da li da se smiju ili da se zabrinu.
Kod nas institucije često prestanu ličiti na ozbiljan sistem, a počnu izgledati kao pozornica. Ljudi više pamte izjave i ispade nego konkretne rezultate. Više se priča o viralnim momentima nego o tome da li je neko stvarno radio posao zbog kojeg prima platu.
Zato danas mnogi ne pričaju o odlukama Komisije za sukob interesa. Pričaju o Obrenki.
Zašto narod više pamti emociju nego posao
To je jednostavna psihologija. Ljudi ne pamte članke zakona. Pamte lice, ton, rečenicu i osjećaj.
Kad neko 16 godina sjedi na važnoj funkciji, narod očekuje ozbiljnost i autoritet. Ali kad institucija često djeluje kao mjesto za lične nastupe i emocionalne ispade, povjerenje polako nestaje.
I to nije problem samo jedne osobe. To je problem sistema koji godinama dopušta da funkcije postanu privatni prostor za predstavu.
Pogledaj običnog čovjeka. Ode u opštinu po jedan papir i čeka tri sata. Dok njega šalju od šaltera do šaltera, na televiziji gleda kako političke scene liče na svađu u kafani. Normalno je da ljudi postanu ogorčeni.
Dolazi novo ime, ali pitanje ostaje isto
Na mjesto Obrenke Slijepčević sada dolazi Oliver Blagojević. Novi mandat. Nova ekipa. Nova četiri godine.
Ali narod više ni ne reaguje na imena kao prije. Ljudi su umorni od smjena koje često ništa suštinski ne promijene.
Jer običan čovjek ne pita ko je predsjednik Komisije. Njega zanima hoće li zakon važiti isto za sve. Hoće li iko odgovarati za sukob interesa. Hoće li institucije konačno početi djelovati ozbiljno.
A kad toga nema, onda funkcije postanu samo još jedna vijest koja traje dva dana.
Najveću cijenu opet plaćaju obični ljudi
Dok političari dolaze i odlaze, obični ljudi gube vjeru da sistem radi za njih.
Mladi odlaze jer misle da se ništa ne može promijeniti. Stariji šute jer su se umorili od istih priča. A oni između pokušavaju preživjeti mjesec dok gledaju kako institucije sve manje liče na nešto stabilno.
I zato ovakvi odlasci nisu samo kadrovska promjena. Oni su podsjetnik koliko je narod gladan normalnosti.
Na kraju, možda je Obrenka stvarno bila u pravu kad je rekla da će se jednog dana pitati po čemu će je pamtiti.
Samo je problem što narod odgovor već odavno ima.
komentar:
Ljudi danas mnogo brže osjete neozbiljnost nego prije. Društvene mreže sve pretvore u trenutak za ismijavanje, ali iza toga ostaje ozbiljan problem — sve manje povjerenja u institucije. A kad narod izgubi povjerenje, teško ga je vratiti.
