Slučaj iz Kalesije pokazao najgore lice šutnje i straha: Ko je znao, ko je šutio — i stidi li se iko danas?

Kalesija i Tuzla pod teretom velikog pitanja: kako su djevojčice mogle biti prepuštene predatorima?

Slučaj koji je potresao Tuzlanski kanton nije samo crna hronika. Ovo je ispit za cijelo društvo. Jer kada se u optužnicama spominju maloljetne djevojčice, trgovina ljudima, iskorištavanje i policijski službenici, onda više nema prostora za okretanje glave.

Prema dosad javno objavljenim informacijama, u ovom predmetu je ukupno optuženo 12 osoba. Prva optužnica potvrđena je protiv osam osoba, a zatim je potvrđena i optužnica protiv još četiri osobe, među kojima su i policijski službenici iz Kalesije i Živinica.

Najvažnije je reći: djevojčice moraju ostati zaštićene. Njihova imena, identitet, porodica, škola, fotografije ili bilo kakvi detalji koji mogu otkriti ko su — ne smiju biti predmet javnosti. One nisu tema za komentare, nisu materijal za sramoćenje i nisu krive za ono što im se dogodilo. Krivica se traži kod odraslih ljudi koji su, prema optužnicama, znali šta rade.

Pitanje koje boli: gdje je sistem bio ranije?

Ako se dokaže da je zlostavljanje trajalo mjesecima, onda javnost ima pravo pitati: ko je morao ranije reagovati? Ko je bio zadužen za zaštitu djece? Ko je primao prijave? Ko je vidio, a šutio? Ko je čuo, a pravio se da ne čuje?

Ne smije se bez dokaza tvrditi da je neko nekoga štitio. Ali se smije i mora pitati da li je bilo propusta, nemara ili zataškavanja. Jer ako su u slučaj umiješani ljudi iz sistema, onda narod s pravom gubi povjerenje.

Šutnja je saučesnik kad dijete strada

Ovakvi slučajevi ne nastaju samo zbog jednog predatora. Oni rastu u atmosferi straha, šutnje i “neću da se miješam”. Rastaju tamo gdje se siromašna, ranjiva ili nezaštićena djeca ne vide kao djeca, nego kao nečiji problem.

A to je najstrašnije. Jer dijete nije ničiji problem. Dijete je obaveza svih nas.

Ovaj slučaj mora završiti sudskim epilogom, ali i ozbiljnim preispitivanjem institucija. Nije dovoljno da se nekoliko ljudi uhapsi i da javnost zaboravi. Treba vidjeti ko je zakazao, ko nije postupio, ko je znao, ko je šutio i zašto se sistem probudio tek kada je sve postalo javni skandal.

Društvo koje ne zaštiti dijete ne može se zvati uređenim društvom. Može se samo praviti da jeste.

Napomena: Tekst se temelji na javno dostupnim informacijama iz pravosudnih i medijskih izvora. Svi optuženi se smatraju nevinim dok se njihova krivica ne utvrdi pravosnažnom presudom. Identitet i privatnost maloljetnih žrtava moraju ostati zaštićeni.