Direktor šumarije nije isplatio plate radnicima – razlog je dug za kafu od par maraka
Foto: Capital.ba
Kad čovjek pročita ovu priču iz Šumskog gazdinstva „Čemernica“ u Kneževu, ne zna da li da se nasmije ili zabrine. Jer ako je istina da radnici nisu dobili platu zbog duga za kafu od marku-dvije, onda smo došli do nivoa gdje kafa vrijedi više od rada, prenosi Capital.ba..
Da odmah budemo jasni: plata nije nagrada koju direktor daje kad je dobre volje. Plata je zarađena obaveza. Ako je čovjek radio cijeli mjesec, ta plata mu pripada, bez obzira da li je popio jednu kafu ili deset. Dug za kafu može se odbiti od plate, ali teško je objasniti logiku u kojoj se plata uopšte ne isplaćuje zbog nekoliko maraka.
Komentator bi tu možda rekao:
„Ako je kafa razlog za neisplatu plate, onda bi pola Balkana već bankrotiralo.“
Posebno je zanimljiv pravni dio ove priče. Prema zakonima Republike Srpske, obračun plate ima snagu izvršne isprave, gotovo kao pravosnažna presuda. Drugim riječima, zakon je pokušao olakšati radnicima da dođu do svog novca bez dugih sudskih sporova. Međutim, kada uprava počne osporavati takva rješenja i pisati prigovore, cijela stvar se pretvara u birokratski ping-pong koji na kraju samo povećava troškove – i to za preduzeće.
A kad troškovi rastu, zna se ko ih na kraju plati. U pravilu – opet radnici ili javni novac.
„Samo kažem“, reći će neko iz naroda:
„Ako firma nema za plate, nema ni za telefone, ni za kafe, ni za direktorske stolice.“
Još je zanimljiviji detalj s telefonskim računima. U prigovorima se navodi da su radnici koristili telefon u okviru VPN grupe koju plaća preduzeće. Međutim, prema riječima radnika, taj trošak se ionako odbija od plata. Ako je to tačno, onda argument o „dvostrukoj naplati“ djeluje poprilično klimavo.
U cijeloj priči najviše frustrira osjećaj apsurda. Radnici čekaju novac za mjesec dana rada, a rasprava se vodi o kafi, čaju i telefonskim računima. U međuvremenu, vrijeme prolazi, računi stižu, a pravda se razvlači po papirima.
Ovo nije samo lokalna priča iz jedne šumarije. Ovo je simptom šireg problema – sistema u kojem se odgovornost često razvodni između funkcija „v.d.“, „po ovlašćenju“, „tehnički direktor“ i sličnih titula. Na kraju se teško utvrdi ko je stvarno odgovoran.
Narod to obično sažme u jednu rečenicu:
„Kad je plata u pitanju – svi nadležni, ali niko odgovoran.“
Na kraju ostaje pitanje koje je zapravo najjednostavnije: ako sud kaže da plata treba biti isplaćena, zašto se to uopšte pretvara u spor oko nekoliko maraka?
Jer kad plata postane tema pregovora, a kafa argument protiv nje – onda problem nije u kafi.
Problem je u sistemu.
