Hegseth ne priznaje sumnju: “Apsolutno pobjeđujemo”
Hegseth slavi “vojni uspjeh”, a iza te rečenice stoji pitanje koje boli
Najlakše je rat nazvati uspjehom iz sale za saslušanje.
Teže je stati pred porodice koje su izgubile djecu i reći im da je sve dio velike strategije.
Zato ova izjava Petea Hegsetha zvuči hladno, čak i ako je politički namjerno izrečena.
Američki dužnosnik Pete Hegseth branio je strategiju SAD-a u ratu protiv Irana pred Odborom za oružane snage Zastupničkog doma. Oštro je napao demokratskog zastupnika Johna Garamendija, koji je rekao da je američka politika u Iranu nekompetentna i da je zemlju gurnula u “kaljužu”. Hegseth je odgovorio da takve izjave štete američkim vojnicima i pitao: “Za koga vi navijate?”
Kad kritiku rata proglase izdajom
Ovdje se vidi stari politički trik. Kad neko pita: “Da li ova strategija ima smisla?”, odmah ga se pokušava prikazati kao da je protiv vojske. Kao da je svako pitanje napad na vojnike.
A nije.
Možeš poštovati vojnike i istovremeno pitati političare šta rade. Možeš brinuti za sigurnost države i opet tražiti odgovor zašto se ide u rat, koliko će trajati i koliko će koštati. To nije izdaja. To je normalno pitanje u ozbiljnoj državi.
Hegseth je, na pitanje da li SAD pobjeđuje u ratu protiv Irana, odgovorio: “Apsolutno”, nazvavši to “nevjerovatnim vojnim uspjehom”. Rekao je i da je Ministarstvo odbrane razmotrilo rizik da Iran zatvori Hormuški tjesnac.
Ali problem je što rat nije samo mapa, izvještaj i lijepa rečenica pred kamerama.
“Uspjeh” koji obični ljudi mjere drugačije
Za političare je uspjeh kad neprijatelj oslabi. Za generale je uspjeh kad je cilj pogođen. Za televiziju je uspjeh kad ima jaka rečenica za naslov.
Ali za običnog čovjeka uspjeh je nešto drugo. Da mu dijete preživi. Da mu škola ne bude ruševina. Da mu kuća ne nestane u jednoj noći. Da se ne probudi u zemlji gdje se tuđe greške zovu “kolateralna šteta”.
Zato je posebno teško slušati priču o “nevjerovatnom vojnom uspjehu” dok se i dalje istražuje napad na školu za djevojčice u Iranu. AP je objavio da je zastarjela obavještajna informacija vjerovatno dovela do američkog udara na osnovnu školu u Iranu, u kojem je ubijeno više od 165 ljudi, mnogi od njih djeca. Reuters je ranije objavio da je Pentagon rekao kako je incident još pod istragom, dok su izvori naveli da je moguće korištenje zastarjelih podataka za ciljanje.
Tu čovjek mora stati i reći: čekaj malo.
Ako je sve tako uspješno, kako je moguće da se jedna škola nađe u centru tragedije? Ako je sve bilo dobro planirano, zašto se sada govori o starim podacima i istrazi?
Mentalitet pobjede po svaku cijenu
Ovo najviše govori o mentalitetu moći. Kad velika sila krene u rat, njeni lideri moraju zvučati sigurno. Ne smiju pokazati sumnju. Ne smiju priznati da se stvar možda otela kontroli. Zato se govori o uspjehu, odlučnosti i pobjedi.
Ali ljudski gledano, tu se krije opasna hladnoća. Kad stalno ponavljaš da pobjeđuješ, možeš prestati vidjeti ljude ispod ruševina.
To ti je kao gazda firme koji kaže da posao ide odlično jer raste profit, a radnici mu padaju od umora, kasne plate i ljudi odlaze kući slomljeni. Na papiru uspjeh. U stvarnom životu haos.
Tako je i u ratu. Može strategija izgledati dobro u kabinetu, ali ako iza nje ostaju mrtva djeca, onda se riječ “uspjeh” mora izgovarati tiše, ako se uopšte smije izgovoriti.
Moj stav je jasan: političari imaju pravo braniti svoju strategiju, ali nemaju pravo svaku kritiku rata proglašavati navijanjem za neprijatelja. I nemaju pravo govoriti o velikom uspjehu dok porodice čekaju istinu o tome zašto su im djeca poginula.
Rat se ne mjeri samo po tome ko je pogodio cilj. Mjeri se i po tome ko je spreman priznati kada je cilj bio pogrešan.
Kratak realan komentar
Hegsethova izjava je politički razumljiva, ali moralno vrlo problematična. Vlast uvijek želi pokazati da kontroliše situaciju, ali civilne žrtve ruše svaku lijepu priču o čistoj i preciznoj pobjedi. Ako je škola pogođena zbog zastarjelih podataka, onda to nije samo “nesretan slučaj”, nego pitanje odgovornosti.
Napomena za kraj teksta:
Tekst je napisan na osnovu izvještaja Indexa, AP-a i Reutersa. Tvrdnje o napadu na školu i mogućoj upotrebi zastarjelih obavještajnih podataka još su predmet istrage. Navodi američkih dužnosnika predstavljaju njihovo političko i vojno tumačenje rata, dok broj civilnih žrtava i okolnosti pojedinih napada treba pratiti kroz nezavisne istrage i provjerene izvore.
