Trump igra na iscrpljivanje: hoće li Iran popustiti ili uzvratiti?
Trump steže obruč oko Irana: kad pritisak postane poruka cijelom svijetu
Kad predsjednik jedne velike sile kaže da se druga država “guši”, to više nije obična diplomatska rečenica. To je poruka. I Iranu, i saveznicima, i tržištima, i običnim ljudima koji će prvi osjetiti posljedice.
Donald Trump je, prema Axiosu, odbio iranski prijedlog da se prvo otvori Hormuški moreuz i ukine pomorska blokada, a da se tek kasnije nastave razgovori o nuklearnom programu. Umjesto toga, poručio je da blokada ostaje dok se ne postigne dogovor koji bi riješio američke zabrinutosti oko iranskog nuklearnog programa.
Blokada kao gušenje bez bombi
Trumpova poruka je jasna: ne moraš uvijek bacati bombe da bi nekoga slomio. Nekad je dovoljno zatvoriti mu izlaz, presjeći mu trgovinu i čekati da pritisak iznutra uradi svoje.
On tvrdi da je blokada djelotvornija od bombardovanja i da Iran ne smije doći do nuklearnog oružja. Axios navodi i da je Trump rekao kako će situacija za Iran biti još gora ako ne popusti.
To zvuči brutalno, ali u politici velikih sila brutalnost se često pakuje kao strategija. Nema tu puno nježnosti. Kad se igra ovakva igra, cilj nije da protivnik promijeni mišljenje zato što je ubijeđen, nego zato što više ne može izdržati.
Ne popuštaj dok druga strana ne klekne
Ovdje se vidi klasična psihologija pritiska. Trump ne želi izgledati kao neko ko pregovara pod ucjenom. Iran ne želi izgledati kao neko ko je pokleknuo pred Amerikom. I tako obje strane guraju dalje, jer svaka zna da bi prvi korak nazad kod kuće mogao izgledati kao poraz.
To je kao kad se dvojica posvađaju pred kafanom. Jedan bi možda i stao, drugi bi možda i popustio, ali sada ih svi gledaju. I više nije stvar samo u svađi. Stvar je u obrazu, egu i tome ko će prvi spustiti glas.
Samo što ovdje nije kafana. Ovdje su tankeri, nafta, moreuzi, vojska i milioni ljudi koji nemaju nikakve veze s tim nadmetanjem.
Ako pukne Hormuz, običan čovjek plaća račun
Najveći problem je što ovakve krize rijetko ostanu samo tamo gdje su počele. Al Jazeera piše da je zastoj već podigao cijene nafte, dok je Iran poručio da bi blokada mogla biti dočekana “praktičnim i neviđenim” odgovorom.
A kad skoči nafta, sve ide lančano. Gorivo. Prevoz. Hrana. Struja. Cijene u prodavnici. Onda običan čovjek, koji nikad nije vidio Hormuški moreuz ni američki nosač aviona, odjednom plaća skuplji hljeb i gorivo jer se neko hiljadama kilometara daleko igra živaca.
Još opasnije je što Axios navodi da je CENTCOM, prema izvorima upoznatim sa situacijom, pripremio opciju kratkog i snažnog talasa udara na Iran, iako Trump navodno još nije naredio takvu akciju.
Zato moj stav nije neutralan: nuklearno oružje u rukama Irana jeste ozbiljan rizik, ali guranje cijelog regiona do ivice rata nije pametna igra. Pritisak može natjerati nekoga na dogovor, ali može i natjerati ranjenog protivnika da napravi očajnički potez.
Velike sile vole govoriti da sve rade zbog mira. Ali kad se more zatvori, vojska pomjeri i nafta skoči, narod vrlo brzo shvati da mir ne čuvaju velike riječi, nego hladna glava.
Ovo je politika maksimalnog pritiska: Amerika želi slomiti Iran bez velikog kopnenog rata. Problem je što takav pritisak uvijek nosi rizik da druga strana ne popusti, nego uzvrati. A tada cijenu ne plaćaju samo generali i predsjednici, nego obični ljudi.
Napomena:
Tekst je napisan na osnovu izvještaja Axiosa i drugih dostupnih medijskih navoda. Tvrdnje o američkim vojnim planovima treba čitati kao navode izvora upoznatih sa situacijom, a ne kao potvrdu da je odluka o napadu donesena. Iran negira da želi nuklearno oružje, dok SAD tvrdi da se takav rizik mora zaustaviti.
