Ovo je taj Dragan Čović: političar bez pravosnažne presude, ali s biografijom od koje bi običan čovjek pocrvenio

Ovo je taj Dragan Čović. Čovjek kojeg jedni zovu zaštitnikom naroda, drugi simbolom političkog sistema u kojem se sve može preživjeti ako si dovoljno dugo na sceni, imaš dovoljno jaku stranku i dovoljno strpljive birače.

Da odmah raščistimo: Dragan Čović nema pravosnažnu osuđujuću presudu. To je činjenica i nju ne treba preskakati. Ali isto tako ne treba praviti ni budale od građana. Jer politička biografija nije samo papir iz suda. Politička biografija je sve ono što se godinama vuče za jednim imenom: krivične prijave, optužnice, sudski procesi, afere, smjene, sukobi interesa i ona čuvena rečenica koju narod ponavlja kao lošu vremensku prognozu: “Ma svi su oni isti.”

E pa nisu svi isti. Neki su samo mnogo uporniji.

Prema javno dostupnim podacima, Čović je do 2022. bio evidentiran kao prijavljena osoba u pet predmeta pred Tužilaštvom BiH. Kasnije se pojavila i nova javno objavljena krivična prijava iz 2024. godine. Dakle, ne govorimo o čovjeku kojeg je neko jednom usput spomenuo u kafani, nego o političaru čije se ime godinama provlači kroz pravosudne i političke priče.

Naravno, kod nas se odmah pojavi hor odbrane: “Ali nije osuđen!” Tačno. Nije. Ali zamislite običnog čovjeka s takvom biografijom. Da dođe na razgovor za posao i kaže: “Znate, protiv mene je bilo više prijava, bio sam u nekoliko velikih procesa, jednom sam čak bio nepravosnažno osuđen, ali ništa nije pravosnažno.” Poslodavac bi mu vjerovatno rekao: “Hvala, javićemo vam se.” I nikad se ne bi javio.

Ali u politici BiH to ne ide tako. Kod nas takav čovjek ne ide kući. Kod nas ide na izbore.

Kad sud kaže jedno, a politika nagradi drugo

Čović je bio optužen u nekoliko velikih predmeta. U slučaju “Lijanovići” čak je 2006. godine nepravosnažno osuđen na pet godina zatvora, ali ta presuda nije ostala pravosnažna. Kasnije su se predmeti prebacivali, rušili, završavali oslobađajuće ili bez konačne osude.

Tu su i predmeti “Bičakčić–Čović” i “Eronet”, koji su također završili oslobađajuće. Dakle, pravno gledano — nema pravosnažne osude. Ali politički gledano, pitanje ostaje: koliko puta jedno ime mora biti povezano s aferama da birač barem zastane i kaže: “Čekaj malo, je li ovo normalno?”

Kod nas izgleda jeste. Jer ovdje se političar ne mjeri po tome koliko je čist, nego koliko je “naš”. Ako je “naš”, onda može sve. Ako je “njihov”, kriv je i kad kihne.

I tu je najveća tragedija. Nije problem samo Dragan Čović. Problem je društvo koje je naučilo da opravdava svoje političare kao nestašnu djecu: “Ma dobar je on, samo ga drugi ne vole.” A čovjek decenijama u vrhu vlasti, zemlja se prazni, mladi odlaze, institucije slabe, narod sve siromašniji — ali zastava se mahne, nacija se spomene, i sve se opet zaboravi.

Za ovo se glasa?

Zato pitanje nije samo: ko je Dragan Čović?

Pravo pitanje je: kakav smo mi narod kad nas ovakve biografije više ne šokiraju?

Ako običan čovjek zakasni s računom, odmah kamata. Ako pogriješi papir, odmah kazna. Ako nema vezu, čeka mjesecima. A političar može godinama hodati kroz prijave, optužnice i afere, i opet se pojaviti pred narodom kao da dolazi s dodjele priznanja za moralnu izvrsnost.

I onda se čudimo što nam je država ovakva.

Pa nije država pala s neba. Nju su napravili oni koji vladaju i oni koji im uporno daju glas. Nije Čović sam sebi dao toliku moć. Neko je zaokružio. Neko je šutio. Neko je rekao: “Ma neka, naš je.”

E tu počinje pravi problem.

Jer kad birač političaru oprosti sve samo zato što pripada “njegovom taboru”, onda taj birač više nije žrtva sistema. On postaje njegov saučesnik — makar iz navike, straha ili inata.

Zato, prije nego što neko opet kaže da je Čović “garant stabilnosti”, treba pitati: stabilnosti za koga? Za narod koji odlazi ili za političku klasu koja opstaje?

Jer ako su prijave, optužnice, afere i decenije vlasti preporuka za novi mandat, onda nije Čović najveće čudo ove zemlje.

Najveće čudo su birači koji sve vide, sve znaju — i opet se prave da ne vide ništa.

Napomena: Ovaj tekst je autorski komentar zasnovan na javno dostupnim izvorima, sudskim objavama i medijskim izvještajima. Krivična prijava nije dokaz krivice, optužnica nije presuda, a nepravosnažna presuda nije konačna pravna osuda. Dragan Čović, prema javno dostupnim podacima korištenim u ovom tekstu, nema pravosnažnu osuđujuću presudu. Tekst se bavi političkom odgovornošću, javnim povjerenjem i pitanjem zašto birači godinama nagrađuju političare čija se imena vežu za afere, prijave i sudske procese.
Izvor: Žurnal, Klix, Sud BiH, CIN, Slobodna Evropa, Nezavisne, OHR