ANALIZA RAĐENA PRIJE 20 DANA, MOST SE IPAK OBRUŠIO

Most u Gradišci: Kad beton progovori, institucije odjednom dobiju glas. Kod nas, izgleda, most nije problem dok ne počne padati. Dok stoji — svi mirni.

Kamioni prolaze, narod prelazi, papiri stoje u ladicama, a nadležni vjerovatno govore: “Ma drži to još.”

Ali kad se dio mosta u Gradišci obrušio, odjednom svi znaju sve.

Jedni kažu: analiza rađena prije 20 dana.

Drugi kažu: čekaju se rezultati.
Treći kažu: treba probno opterećenje.
Četvrti kažu: nije do nas, do njih je.
Peti kažu: mi smo htjeli, ali nije bilo para.

I tako, dok se oni dogovore čiji je most, narod shvati da je most očigledno bio svačiji kad se trebalo slikati, a ničiji kad ga treba održavati.
Kad treba vrpcu presjeći, svi su tu
Ovo je ono naše klasično. Kad se nešto otvara, političari stanu u prvi red.

Makaze u ruke, osmijeh od uha do uha, kamera radi, govor spreman.

“Historijski projekat.”
“Veliki dan za građane.”
“Povezujemo ljude.”
“Otvaramo vrata razvoja.”

A kad se beton odvali, odjednom više nema historije. Nema osmijeha. Nema kamera. Samo rečenice tipa: “Nadležnost je podijeljena”, “sredstva nisu doznačena”, “čekamo nalaz struke”.

Drugim riječima: kad je trebalo slaviti, svi su bili rodbina. Kad treba popravljati, niko nikoga ne poznaje.

Iz “Puteva RS” kažu da je analiza mosta rađena prije dvadesetak dana i da se rezultati očekuju. Dobro. Ali običan čovjek tu odmah pita: ako ste analizirali, šta ste vidjeli? Ako niste vidjeli, čemu analiza? Ako ste vidjeli, zašto se čekalo da most sam pošalje izvještaj — direktno na cestu?

Beton ne čeka sjednicu

Most nije politička izjava pa da može čekati tri odbora, dvije komisije i jedan sastanak “naredne sedmice”. Beton kad popusti, on ne pita je li nadležna država, entitet, općina, Hrvatska, BiH ili neko peti.

On samo padne.

A onda nastane haos. Kamioni se preusmjeravaju. Ljudi čekaju. Gradiška trpi. Privreda trpi. Vozači psuju. A institucije rade ono što najbolje znaju — objašnjavaju zašto nisu mogle ranije.

I tu je najveća satira ove države: kod nas se sve zna poslije. Poslije poplave znamo da kanal nije očišćen. Poslije požara znamo da hidranti nisu radili. Poslije nesreće znamo da put nije bio siguran. Poslije obrušavanja znamo da most treba detaljno pregledati.

Prije toga — sve je “pod kontrolom”.

Narodski rečeno: most se nije obrušio zato što je bio ljut. Obrušio se jer ga je neko godinama gledao kao trošak, a ne kao odgovornost.

Sada će se raditi analize, izvještaji, procjene, probna opterećenja i saopštenja. Sve što je trebalo raditi redovno, radiće se sad hitno.

Ali građani imaju pravo pitati jednostavnu stvar: ko je trebao brinuti o mostu prije nego što je počeo padati?
Jer mostovi ne padaju samo od starosti. Padaju i od nemara.

A u BiH, nažalost, najčvršća konstrukcija nije most — nego izgovor.