NESTANCI DJECE U IZRAELU: Porodice iz Jemena i Balkana sumnjaju na otmice, nezakonita usvajanja i medicinske eksperimente
Jedna od najpotresnijih afera iz ranih godina postojanja Izraela ponovo je otvorena nakon što je otkriveno da je posebna komisija Ministarstva zdravstva prestala raditi bez objavljivanja zaključaka.
Riječ je o nestancima djece iz jevrejskih doseljeničkih porodica porijeklom iz Jemena, drugih bliskoistočnih zemalja i Balkana, uglavnom između 1948. i 1954. godine.
Prema svjedočenjima brojnih roditelja, djeca su odvođena u bolnice i ustanove za njegu, nakon čega im je saopćavano da su preminula.
Ali mnogi roditelji nikada nisu vidjeli tijela, dobili pouzdane podatke o sahranama niti saznali gdje se nalaze grobovi njihove djece.
Desetljećima sumnjaju da su neka djeca nezakonito data na usvajanje.
KOMISIJA PRESTALA RADITI BEZ ODGOVORA
Izraelski Ynet objavio je 20. juna 2026. da je komisija Ministarstva zdravstva, osnovana 2023. godine, obustavila rad bez završnog izvještaja.
Njen zadatak bio je istražiti moguću odgovornost medicinskog osoblja za nestanke djece.
Posebnu pažnju izazvao je nacrt izvještaja iz 2021. godine, koji su pripremili profesor Itamar Grotto i doktorica Shlomit Avni.
U dokumentu su iznesena svjedočenja o rasističkom postupanju prema doseljenicima, odvajanju djece od roditelja, nezakonitim usvajanjima te medicinskim postupcima i eksperimentima bez odgovarajućeg pristanka.
Međutim, izvještaj nije službeno usvojen, a tvrdnje o organizovanim medicinskim eksperimentima nisu konačno dokazane.
Ranija državna komisija istraživala je 1.033 slučaja. Za 972 pronađena je dokumentacija koja je upućivala na smrt, petoro djece pronađeno je živo, dok je 56 slučajeva ostalo nerazjašnjeno.
Ipak, ni takvi zaključci nisu uvjerili sve porodice.
NESTAO I RAČUNAR S ISTRAŽNOM DOKUMENTACIJOM
Dodatno nepovjerenje izazvao je izvještaj izraelskog državnog revizora iz 2024. godine.
Revizija je potvrdila da je Državni arhiv izgubio računar koji je koristila ranija istražna komisija.
To samo po sebi ne dokazuje namjerno prikrivanje, ali predstavlja ozbiljan propust u čuvanju historijski važnih podataka.
KOMENTAR: MOŽE LI POSTOJATI VEĆA NEPRAVDA OD TOGA DA RODITELJ NE ZNA GDJE MU JE DIJETE?
Zamislite majku kojoj u bolnici kažu da joj je dijete umrlo.
Traži da ga posljednji put vidi, ali ne dobija priliku.
Traži grob, ali ne dobija pouzdan odgovor.
I tako prolaze godine. Pa desetljeća.
A onda joj država kaže da je formirala komisiju koja će sve istražiti.
Komisija počne raditi, održi nekoliko sastanaka i prestane postojati bez javnog izvještaja.
Kako takva porodica može vjerovati institucijama?
Treba biti pošten i reći da nije dokazano kako su sva prijavljena djeca oteta niti da je postojao jedinstven državni plan otmica.
Ali to ne oslobađa institucije odgovornosti da objasne svaki slučaj koji je moguće istražiti.
Posebno kada postoje dokumentovani propusti, svjedočenja porodica i ozbiljne sumnje na diskriminaciju.
Ovdje nije riječ samo o historiji Izraela.
Riječ je o univerzalnom pitanju: koliko vrijedi ljudsko dostojanstvo ako država ni nakon 75 godina ne može porodicama dati potpune odgovore?
Jer roditelju čije je dijete nestalo nije dovoljna politička izjava, odšteta ili nova komisija.
Njemu treba istina.
Izvori: Ynet, 20. juni 2026; Jewish Telegraphic Agency; izraelski državni revizor, maj 2024; Association for Civil Rights in Israel; Amram.



