
Nenad Čanak oštro je kritikovao način na koji je organizovan ispraćaj Ratka Mladića u Beogradu, ocjenjujući da državne počasti, učešće zvaničnika i televizijski prenosi pokazuju političku podršku veličanju osuđenog ratnog zločinca.
Prema izjavi koju prenosi Index, pozivajući se na Simptom, vojvođanski političar smatra da takvi prizori nisu iznenađenje, već posljedica dugogodišnjeg jačanja nacionalizma i povezivanja političke, vojne i crkvene moći.
Posebno je kritikovao ulogu patrijarha Porfirija. Govoreći o odnosu SPC-a prema Mladiću, poručio je: „Nemojmo se iznenaditi ako ga SPC sutra proglasi svecem.“
To je Čankova polemička ocjena. U prenesenom razgovoru nije ponuđen dokaz da SPC priprema takvu odluku, pa njegove riječi ne treba predstavljati kao službenu najavu kanonizacije.
Čanak je osporio i poruke prema kojima je Mladić svojim djelovanjem sprečavao ponavljanje Jasenovca. Smatra da se tako historijska trauma koristi za opravdavanje zločina, uz pitanje kako se naoružana vojska mogla braniti od nenaoružanih zarobljenika. Index, prenoseći Simptom
Komentar: Molitva za pokojnika ne smije postati opravdavanje zločina
Čankov rječnik je oštar i ne mora se prihvatiti svaka njegova kvalifikacija da bi se razumio problem na koji upozorava. Nije dovoljno izgovoriti tešku riječ poput fašizma; treba pokazati konkretne postupke, odluke i odgovornost. Jednako tako, nije dovoljno nekoga nazvati generalom pa očekivati da njegove žrtve nestanu iz razgovora.
Porodica može tugovati, a vjernici moliti za pokojnika. Ali javno odavanje počasti ima šire značenje. Ono poručuje koga društvo smatra uzorom i šta želi ostaviti narednim generacijama.
Zato se mora sačuvati jasna granica između vjerskog obreda i veličanja nečijeg ratnog djelovanja. Samo služenje opijela nije dokaz podrške svakom postupku pokojnika. Međutim, javne poruke koje zločine prešućuju ili opravdavaju zaslužuju otvorenu kritiku, posebno kada dolaze od ljudi s velikim autoritetom.
Tuđa žrtva nije manje vrijedna
Sjećanje na Jasenovac zaslužuje dostojanstvo i poštovanje. Upravo zato ne smije služiti kao opravdanje za ubijanje drugih nevinih ljudi. Nijedna ranija tragedija ne daje pravo na novu.
To pravilo mora važiti za svakoga. Za Srbina, Bošnjaka, Hrvata i sve druge. Ako zločin osuđujemo samo kada ga počini neko iz drugog naroda, onda naš kriterij nije pravda nego pripadnost.
Isto vrijedi za vjerske zajednice. Od njihovih predstavnika s razlogom očekujemo da saosjećanje ne zaustave na granici vlastite zajednice. Majka koja je izgubila dijete ne pati manje zato što se drugačije moli.
Čankove izjave također podsjećaju da Srbija nije jedno mišljenje i da se kritika konkretnih institucija ne smije pretvoriti u osudu svih Srba ili svih pravoslavnih vjernika.
Najvažnije pitanje ostaje jednostavno: kakvu pouku ostavljamo djeci ako im govorimo da je ubijanje nevinih strašno, a onda pravimo izuzetke za ljude koje smatramo „našima“?



