KOMENTAR: Željko Komšić, prema navodima iz intervjua, priznaje da je Demokratska fronta doživjela loš izborni rezultat, ali istovremeno postavlja čvrstu granicu: saradnja sa SDP-om za DF nije moguća „ni po koju cijenu“. To je politički jasan stav, ali nakon poraza otvara i mnogo teže pitanje – kakvu ulogu stranka koja je izgubila podršku birača želi imati u novom odnosu snaga.
Komšić kaže da DF nema poziciju da drugima nudi rješenja te da SDA, prema njegovim riječima, nema nikakvu obavezu prema toj stranci. To je realističniji ton od uobičajene pobjedničke retorike. Ipak, potpuna politička pasivnost nije isto što i odgovornost. Ako DF želi obnoviti povjerenje, nije dovoljno samo reći s kim neće: građanima treba reći šta konkretno hoće braniti, predlagati i mijenjati iz opozicije ili eventualnih pregovora.
Najveći dio Komšićeve poruke usmjeren je prema SDP-u. On tvrdi da se SDP nastoji približiti SDA kako bi sačuvao pozicije u vlasti i upozorava na odnos SDP-a i HDZ-a. To su ozbiljne političke ocjene, ali ostaju ocjene lidera DF-a, a ne dokazana slika budućih pregovora. Koalicije se ne smiju procjenjivati samo po tome ko s kim sjedi za stolom, nego po javno objavljenom programu, raspodjeli odgovornosti i odlukama koje iz toga nastanu.
Tu je i širi problem domaće politike. Stranke često pregovore predstavljaju kao izdaju prije nego što su oni uopće počeli, a zatim iste pregovore pravdaju „nužnošću“ kada im zatrebaju mandati i većine. Zato kategorično „nikad“ može zvučati principijelno, ali može postati i način da se izbjegne razgovor o vlastitom političkom učinku. Princip nije samo odbiti partnera; princip je građanima objasniti mjerilo po kojem se odbija ili prihvata saradnja.
Komšić također ocjenjuje da su SNSD i HDZ BiH politički snažniji nego ranije i da bi bilo teško formirati vlast bez Milorada Dodika. Takva procjena upozorava na težinu pregovora, ali ne smije služiti kao izgovor za unaprijed spuštena očekivanja. U zemlji u kojoj državne institucije zavise od dogovora više stranaka, svaka parlamentarna grupacija mora javno pokazati šta je njen minimum: zaštita institucija, budžeti, evropski zakoni, izborna pravila ili neka druga jasno navedena pitanja.
Važan je i Komšićev zahtjev da Centralna izborna komisija BiH objavi uporedne rezultate elektronskog i ručnog brojanja glasova. On, prema navodima iz intervjua, ne iznosi optužbu o neregularnosti, nego traži podatke koji bi mogli otkloniti sumnje. To je razuman standard: kada se uvode nove izborne tehnologije, transparentnost nije usluga političarima, nego obaveza prema biračima. Objavljeni i razumljivo objašnjeni podaci smanjuju prostor za nagađanja, bez obzira na to kome rezultat odgovara.
Komšićevo priznanje da su birači možda poručili „dosta te je više“ vjerovatno je najvažniji dio njegovog nastupa. Poraz može biti početak ozbiljne promjene, ali samo ako ga stranka ne svede na krivicu drugih aktera ili na opću priču o lošem položaju građanske ideje. Građanska politika ne jača zato što se tako nazove, nego kada birač vidi dosljedan rad, jasne prijedloge i spremnost da se preuzme odgovornost.
Zaključak je jednostavan: DF ima pravo na svoje crvene linije, kao što druge stranke imaju pravo da ih ne prihvate. Ali nakon izbornog neuspjeha sama zabrana koalicije nije politički program. Ako želi povratak povjerenja, DF će morati ponuditi više od otpora prema SDP-u: odgovor šta tačno radi za građane kada više nije u poziciji da odlučuje.
Ključno pitanje za javnost glasi: mogu li stranke nakon poraza obnoviti povjerenje jasnim programom i transparentnim radom, ili će se politika ponovo svesti na međusobno isključivanje?
Izvor: Dostavljeni tekst koji navodi izjave Željka Komšića iz „Avazovog intervjua“; originalni link i datum nisu navedeni.
