Od Karadžića i Mladića do Netanyahua: Politika koja uvijek bira moćnike, a nikad žrtve
Kako piše Slobodna Bosna, fotografija Željke Cvijanović s Benjaminom Netanyahuom u Jerusalemu predstavljena je u režimskim medijima Republike Srpske kao veliki diplomatski uspjeh. Ali za mnoge u BiH ta slika ne izgleda kao diplomatija, nego kao još jedan dokaz političke matrice u kojoj se tuđa patnja priznaje samo kada odgovara vlastitoj propagandi.
Cvijanović je tokom posjete otvoreno stala protiv naloga Međunarodnog krivičnog suda za hapšenje Netanyahua, nazivajući ga licemjernim. I tu počinje suština problema: kako isti politički krugovi koji godinama osporavaju međunarodne presude o zločinima u BiH sada odjednom brane jednog stranog lidera pred međunarodnim pravosuđem?
Selektivna pravda nije pravda
Vlast u RS-u decenijama ima problem s istinom o ratnim zločinima, genocidu u Srebrenici i naslijeđu politike koja je iza sebe ostavila masovne grobnice, logore i raseljene ljude. I baš zato njihova podrška Netanyahuu ne djeluje slučajno.
To nije samo vanjska politika. To je prepoznavanje političkog modela: kada te optuže za zločine, kažeš da je sve zavjera. Kada te prozovu za odgovornost, kažeš da napadaju tvoj narod. Kada sud postavi pitanje, ti napadneš sud.
Takva logika poznata je Balkanu. Previše poznata.
Jasenovac ne smije biti paravan
Posebno osjetljiv dio priče jeste pozivanje na historijsko stradanje Srba, Jevreja i Roma u Drugom svjetskom ratu. Sjećanje na Jasenovac, Donju Gradinu i Holokaust mora ostati dostojanstveno i ozbiljno. Ali ono ne smije služiti kao politički paravan za opravdavanje današnjih stradanja civila.
Ako se zaista poštuju žrtve prošlosti, onda se ne može zatvarati oči pred žrtvama sadašnjosti. Dijete u Gazi, žena u Sarajevu, civil u Srebrenici, žrtva u Jasenovcu — niko ne smije biti manje vrijedan zato što ne pripada “našoj strani”.
Diplomatski uspjeh ili politička izolacija?
Dodik i Cvijanović ovu bliskost s Netanyahuom pokušavaju predstaviti kao dokaz međunarodnog ugleda. Ali ona više liči na traženje saveznika među onima koji se također sukobljavaju s međunarodnim institucijama.
Kad ti se evropska vrata zatvaraju zbog secesionizma, negiranja presuda i napada na institucije, onda svaka fotografija s moćnim liderom izgleda kao politički trofej. Ali trofej nije uvijek dokaz snage. Nekad je dokaz očaja.
Na kraju, najvažnije pitanje nije zašto je Cvijanović stala uz Netanyahua. To je već jasno. Pravo pitanje je zašto vlast u RS-u gotovo uvijek pokazuje više razumijevanja za optužene moćnike nego za žrtve.
Jer politika koja nikada ne plače nad tuđom djecom, a uvijek brani tuđe generale, premijere i vođe — nije politika principa. To je politika hladnog interesa i moralnog sunovrata.
Izvori: Slobodna Bosna / ICC / Reuters / UNICEF
