Dok Bliski istok prolazi kroz nove sigurnosne krize, tri države odlučile su svoju vojnu saradnju podići na znatno viši nivo. Turska, Pakistan i Saudijska Arabija potpisale su sporazum koji predviđa zajedničku odbranu u slučaju oružanog napada na bilo koju od njih.
Sporazum je potpisan 7. augusta 2026. godine u Meki, a 20. oktobra dostavljen je turskom parlamentu na ratifikaciju.
Prema informacijama Reutersa, dokument sadrži 16 članova i predviđa međusobnu pomoć u slučaju vojne agresije.
Iza ove odluke stoji mnogo više od obične vojne saradnje. Riječ je o povezivanju tri države koje raspolažu različitim vrstama političke, ekonomske i vojne moći.
A najvažnije pitanje tek se otvara: može li ovaj savez povećati sigurnost ili će dodatno zakomplikovati već napete odnose u regiji?
TRI DRŽAVE KOJE ZAJEDNO IMAJU ZNAČAJNU MOĆ
Turska ima jednu od najvećih vojski unutar NATO-a i razvijenu domaću odbrambenu industriju.
Pakistan posjeduje nuklearno oružje i značajne konvencionalne vojne kapacitete, dok Saudijska Arabija raspolaže velikim finansijskim resursima i ima ključnu ulogu na međunarodnom energetskom tržištu.
Kada se takve države povežu odbrambenim sporazumom, posljedice mogu nadilaziti njihove državne granice.
Prema dostupnim informacijama, dogovor obuhvata razmjenu obavještajnih podataka, zajedničku vojnu obuku, logističku saradnju i razvoj odbrambenih tehnologija.
Posebno je važna odredba prema kojoj se oružani napad na jednu potpisnicu smatra napadom na sve tri.
Ipak, to ne znači da će svaka država automatski poslati vojsku u rat. Potpisnice same procjenjuju prirodu i obim pomoći koju mogu pružiti.
Također, sporazum ne potvrđuje nikakav dogovor o zajedničkom korištenju pakistanskog nuklearnog arsenala.
ZAŠTO JE OVAJ SPORAZUM VAŽAN BAŠ SADA?
Vrijeme u kojem je sporazum upućen turskom parlamentu nije nevažno.
Saudijska Arabija suočava se s novim napadima jemenskih Huta, dok se sigurnosne napetosti širom Bliskog istoka nastavljaju.
Prema izvještajima Reutersa i Al Jazeere, tri države već su razgovarale o aktiviranju zajedničkih mjera odvraćanja i pružanju pomoći Saudijskoj Arabiji.
To pokazuje da sporazum nije zamišljen samo kao diplomatski dokument.
Međutim, bilo bi neutemeljeno tvrditi da je savez osnovan isključivo protiv Izraela, Irana ili Sjedinjenih Američkih Država.
Sve tri potpisnice imaju različite međunarodne odnose i vlastite sigurnosne interese.
Zanimljivo je i to što Turska, kao dugogodišnja članica NATO-a, istovremeno gradi dodatne mehanizme regionalne odbrane.
Takva saradnja sama po sebi ne znači napuštanje postojećih savezništava. Ona, međutim, otvara pitanje koliko države žele zavisiti od tradicionalnih sigurnosnih partnera.
SAVEZ KOJI MOŽE DONIJETI SIGURNOST, ALI I NOVE OBAVEZE
Prema objavljenim detaljima, sporazum predviđa i zajedničke institucije za koordinaciju odbrambene saradnje.
Njegovo trajanje i mogućnost povlačenja uređeni su posebnim odredbama, što pokazuje namjeru uspostavljanja dugoročnog partnerstva.
Ali vojni savez nije garancija mira.
Snažna zajednička odbrana može odvratiti potencijalnog napadača. Istovremeno, može povećati rizik da se kriza jedne države pretvori u mnogo širi međunarodni problem.
Zbog toga će stvarni značaj sporazuma zavisiti od načina njegove primjene, političkih odluka potpisnica i daljnjeg razvoja regionalnih sukoba.
Turski parlament tek treba završiti postupak ratifikacije, a eventualno slanje turskih vojnika u inostranstvo zahtijevalo bi dodatne odluke nadležnih institucija.
Na kraju ostaje jednostavno pitanje: hoće li se snaga ovog saveza mjeriti brojem vojnika koje može okupiti ili sukobima koje uspije spriječiti?
Izvori:
Reuters, 20. oktobar 2026.
Al Jazeera, 20. oktobar 2026.
Direkcija za komunikacije Predsjedništva Turske, službeno saopćenje od 7. augusta 2026.
Anadolu Agency, 31. august 2026.
