Olimpijski pobjednik u boksu Anton Josipović prisjetio se teškog ranjavanja koje je preživio 1997. godine u Banjoj Luci, ali i bolničke posjete tadašnje predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić. Njegovo ranije svjedočenje ponovo je preneseno nakon vijesti o smrti Plavšić, koja je pred Haškim tribunalom osuđena za zločine protiv čovječnosti počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Josipović, Banjalučanin i osvajač olimpijskog zlata u poluteškoj kategoriji na Igrama u Los Angelesu 1984. godine, o događajima iz tog perioda govorio je u razgovoru koji je prenio Kurir, a zatim i Dnevno.hr.
RANJEN U KAFIĆU 1997. GODINE
Prema Josipovićevom svjedočenju, na njega je pucano 1997. godine u banjalučkom kafiću Mustang. Naveo je da je prije pucnjave čuo uvredu, nakon čega je pogođen u prsa i ruku.
Legendarni bokser smatrao je da je napad imao političku pozadinu i da je mogao biti povezan sa zastrašivanjem nesrpskog stanovništva koje se vraćalo svojoj imovini. Također je tvrdio da je napadač djelovao na nagovor ljudi iz Državne sigurnosti i da je poslije pobjegao u Beograd.
Te tvrdnje u prenesenom razgovoru nisu dodatno dokumentovane niti potkrijepljene nezavisnim dokazima, pa ih treba posmatrati isključivo kao Josipovićev iskaz.
“SINE, IZVUĆI ĆEŠ SE”
Govoreći o oporavku, Josipović se prisjetio trenutka kada se probudio iz kome. Kazao je da ga je tada posjetila Biljana Plavšić, koja je u tom periodu bila predsjednica entiteta Republika Srpska, te da je uz nju bio i Milorad Dodik.
“Znam samo da sam se probudio iz kome i o toj ženi mogu reći sve najbolje. Došao sam k sebi, a ona me milovala po ruci i rekla: ‘Sine, izvući ćeš se, oporavit ćeš se, zdrav si i jak, želim ti sve najbolje'”, ispričao je Josipović.
Njegove riječi odnose se na lično iskustvo te bolničke posjete. Istovremeno, Plavšić je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđena za zločine protiv čovječnosti, što je ključna činjenica vezana za njenu ratnu političku ulogu.
OD SLAVIJE DO OLIMPIJSKOG ZLATA
Josipović je u istom razgovoru govorio o putu koji ga je doveo do vrha svjetskog boksa. Ispričao je da se nije pronašao u ekipnim sportovima, a boks je izabrao u vremenu kada je banjalučka Slavija imala snažan ugled na jugoslavenskoj i evropskoj sceni.
Za razliku od nekih fizički snažnijih rivala, oslanjao se na brzinu, tehniku i preciznost. Spominjao je i velikog Marijana Beneša, evropskog prvaka iz 1973. godine, naglašavajući da je cijenio njegov šampionski status, ali da je morao graditi drugačiji stil borbe.
U razgovoru je otvorio i teme porodičnih gubitaka i zdravstvenih problema. Naveo je da je rano ostao bez oca te da mu je, zbog gangrene, amputiran jedan nožni prst. Uprkos svemu, poručio je da mu je najvažnije što se bolest nije proširila.
Izvor: Dnevno.hr, prema razgovoru za Kurir.
