DODIKOVA HRVATICA U SKUPŠTINI RS-a: Građane nazvala „kretenima“, državu – ne priznaje
Ovo je komentar. Istup potpredsjednice Narodne skupštine Republike Srpske, Anja Ljubojević, otvorio je pitanje granica političkog govora, odgovornosti javnih funkcionera i odnosa prema institucijama i građanima koje ti funkcioneri predstavljaju.
Prema navodima iz teksta, Ljubojević je u skupštinskoj raspravi koristila uvrede poput „kreteni, seljaci i primitivci“, govoreći o građanima Republike Srpske, obrazovanju i društvenim vrijednostima. To su činjenice koje proizlaze iz citiranih izjava i reakcija u sali, uključujući vidljivo negodovanje dijela zastupnika, čak i iz vlastite stranke.
Dodatnu težinu istupu daje politička poruka u kojoj je rekla: „Moj predsjednik je Milorad Dodik i moja država je Republika Srpska“, uz eksplicitnu tvrdnju da za nju Bosna i Hercegovina nije država. Takva izjava, izrečena s govornice entitetskog parlamenta, ne predstavlja tek lični stav, već ima javni i institucionalni karakter. Ona se direktno tiče ustavnog poretka Bosna i Hercegovina i političkih poruka koje se šalju građanima, ali i međunarodnoj zajednici.
Mišljenje je, međutim, da problem nije samo u sadržaju poruke, već i u načinu njenog iznošenja. Vulgaran rječnik u parlamentu ne može se opravdati ni političkom strašću ni navodnom „iskrenošću“.
Parlament nije društvena mreža niti reality format, već institucija u kojoj se oblikuju zakoni i javne politike. Kada potpredsjednica skupštine koristi govor koji vrijeđa građane, to šalje poruku normalizacije političke nekulture i dodatno urušava povjerenje u institucije.
U tekstu se istup Ljubojević poredi s javnim nastupima Zmaj od Šipova, poznatim po vulgarnom rječniku i političkim komentarima na društvenim mrežama. Ta paralela nije slučajna: ona ukazuje na opasnost da se institucionalna politika pretvori u performans, u kojem se pažnja dobija šokiranjem, a ne argumentima. Činjenica da su se, prema navodima, i pojedini zastupnici SNSD-a „hvatali za glavu“ govori da je granica pređena čak i po standardima vladajuće stranke.
Javni interes zahtijeva raspravu o odgovornosti nosilaca visokih funkcija.
Sloboda govora ne znači slobodu vrijeđanja, posebno kada dolazi od onih koji imaju moć i političku platformu. Ako se ovakvi istupi ne sankcionišu politički ili institucionalno, rizik je da postanu pravilo, a ne izuzetak.
