POLJSKI ZASTUPNIK ZAPALIO EVROPU: “Evropljanke ne rađaju jer nemaju od čega, muslimanke jer ih Evropljani izdržavaju”

Evropa se ne boji tuđe djece, nego vlastite nesigurnosti: Zašto neki imaju četvero, a drugi se boje i jednog?

Jedna zapaljiva rečenica otvorila je veliku raspravu:
“Evropljani nemaju djecu jer ih ne mogu izdržavati. Muslimani imaju djecu jer ih Evropljani podržavaju.”

Prema dostupnim tragovima, ovu poruku je na društvenim mrežama objavio Dariusz Matecki, poljski desničarski političar i zastupnik u Sejmu. Njegova objava na X-u glasi upravo tako na poljskom jeziku.

Na prvu zvuči kao brutalna politička poruka. I jeste. Ali ako se malo zagrebe ispod površine, vidi se da je stvar mnogo složenija.

Jer nije tačno da “Evropljani nemaju djecu”. Neki ih imaju dosta. Neki imaju dvoje, troje, pa i četvero. Ali pitanje je: koji Evropljani, u kojim državama, u kakvim poslovima i s kakvim životnim uslovima?

Europejki nie rodzą dzieci, bo nie są w stanie ich utrzymać.

Muzułmanki rodzą dzieci, bo utrzymują ich Europejczycy.

— Dariusz Matecki (@DariuszMatecki) April 21, 2026

Nije ista Evropa u Francuskoj, Italiji i Bjelorusiji

Francuska je dobar primjer. Iako i tamo natalitet pada, Francuska je 2024. i dalje bila među zemljama s višom stopom rađanja u EU, sa oko 1,61 dijete po ženi, dok je prosjek Evropske unije bio 1,34. Bugarska je imala najvišu stopu u EU, oko 1,72, a Slovenija je bila među boljima sa oko 1,52.

Zato nije čudno kada neko kaže: “Moje francuske kolege imaju dvoje ili troje djece, a neki menadžeri i IT arhitekti imaju četvero.” To nije dokaz da svi Evropljani žive tako, ali jeste dokaz da priča nije crno-bijela.

Ako čovjek radi u IT-u, ima stabilan posao, dobru platu, kuću, prostor i uređen život, njemu treće ili četvrto dijete ne izgleda kao finansijska katastrofa. Za njega je to velika odluka, ali ne i skok u provaliju.

S druge strane, pogledaj Italiju i Španiju. To su zemlje s jakom porodičnom tradicijom, većinski nemuslimanske, kulturno vezane za porodicu, ali imaju nizak natalitet. Eurostat navodi da su Italija i Španija u grupi zemalja gdje žene prvo dijete dobijaju kasnije od prosjeka, a fertilitet je niži od prosjeka EU; Italija ima i najvišu prosječnu dob žene pri rođenju prvog djeteta, oko 31,9 godina.

To govori jednu važnu stvar: možeš ti voljeti porodicu koliko hoćeš, ali ako sa 35 godina još nemaš siguran posao, stan i miran život, teško ćeš planirati troje djece.

Posao, kuća i sigurnost mijenjaju sve

Jedan komentar na društvenim mrežama dobro pogađa suštinu. Čovjek kaže da njegove francuske kolege, “pravi Francuzi”, imaju poprilično djece. Dvoje ili troje gdje god pogledaš, a menadžeri i IT arhitekti čak četvero. I skoro svi žive u kućama.

Upravo tu je ključ.

Nije isto imati dvoje djece u malom stanu pod kirijom i imati četvero djece u kući, s dvorištem, stabilnim poslom i platom koja ne puca svakog mjeseca. Nije isto kad imaš babu i dedu blizu, vrtić dostupan, posao siguran i normalan raspored — i kad radiš smjene, plaćaš skupu kiriju i moliš Boga da ti auto ne crkne prije plate.

Zato posao ima veze, ali ne samo posao kao zanimanje. Ima veze cijeli paket: plata, sigurnost ugovora, radno vrijeme, stanovanje, podrška porodice i osjećaj da sutra nećeš propasti.

U Danskoj, Njemačkoj, Irskoj, Nizozemskoj, Portugalu i Švedskoj Eurostat bilježi kombinaciju iznadprosječnog fertiliteta i kasnijeg prvog djeteta. To znači da ljudi često čekaju da se stabilizuju, ali kad se stabilizuju, lakše se odluče na porodicu.

Tradicija sama nije dovoljna

Poljska je zanimljiv primjer. To je zemlja u kojoj se često govori o porodici, vjeri i tradicionalnim vrijednostima. Ali Eurostat je svrstava među zemlje gdje su i fertilitet i prosječna dob pri prvom djetetu ispod prosjeka EU.

Drugim riječima, nije dovoljno da političari viču “porodica, porodica”. Ljudi ne hrane djecu parolama. Djeci trebaju stan, hrana, vrtić, vrijeme, doktor, škola i roditelji koji nisu slomljeni od brige.

Slično se vidi i u Bjelorusiji. Komentar da tamo mnogi imaju jedno, ponekad dvoje djece, uklapa se u podatke Svjetske banke, koja za Bjelorusiju prikazuje nisku stopu fertiliteta u posljednjim godinama.

Dakle, nije stvar samo u tome da li je neko musliman, kršćanin, ateista, Francuz, Poljak ili Bjelorus. Mnogo je važnije pitanje: ima li uslove da podigne dijete bez da mu se život raspadne?

Opasno je svu krivicu prebaciti na muslimane

Naravno, postoje zajednice u Evropi, uključujući i muslimanske, koje imaju više djece. Tu mogu igrati ulogu vjera, kultura, mlađa populacija, porodična tradicija i drugačiji pogled na brak i roditeljstvo.

Ali reći da “muslimani imaju djecu jer ih Evropljani izdržavaju” nije ozbiljna analiza. To je politička poruka koja uzima stvaran problem — pad nataliteta — i pretvara ga u optužbu protiv cijele grupe ljudi.

To je najlakši trik: kad ne znaš riješiti skupe stanove, nesigurne poslove, loše plate i propale porodične politike, onda pokažeš prstom na nekog drugog i kažeš: “Oni su problem.”

A stvarni problem je mnogo dublji.

Prava podjela nije vjera, nego sigurnost

Danas u Evropi postoji jedna važnija podjela od vjerske: podjela između sigurnih i nesigurnih.

Jedni imaju kuću, stabilan posao, dobru platu, uređen sistem i podršku. Oni mogu reći: “Možemo još jedno dijete.”

Drugi žive pod kirijom, rade nesigurne poslove, čekaju ugovor, plaše se računa i gledaju kako im mjesec traje duže od plate. Njima i prvo ili drugo dijete izgleda kao ozbiljan rizik.

Zato ona izjava ima jedno zrno realne teme, ali pogrešan zaključak. Evropa zaista ima problem s natalitetom. Ljudi zaista sve teže planiraju porodicu. Ali rješenje nije u brojanju tuđe djece, nego u stvaranju uslova da ljudi mogu imati svoju.

Djeca se ne rađaju iz političkih parola. Rađaju se tamo gdje ljudi vjeruju da porodica ima sutra.