Prosjek 10.00, dvije Zlatne nagrade i jasna poruka svima: Ovako izgleda uspjeh u BiH

U moru svakodnevnih političkih prepucavanja, crnih hronika i priča o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine, ovakve vijesti djeluju gotovo ljekovito.

Priča o Lejli Smajević iz Hadžića nije samo informacija o jednom izuzetnom akademskom uspjehu – ona je podsjetnik da u ovoj zemlji i dalje postoje znanje, rad i vrijednosti koje vrijedi isticati i braniti.

Prosjek 10.00, dvije Zlatne nagrade i priznanje Grada Sarajeva nisu puka statistika niti protokolarni uspjeh. To je rezultat godina odricanja, discipline i upornosti u sistemu koji često ne olakšava put onima koji žele pošteno uspjeti. U društvu u kojem se mladima nerijetko šalje poruka da se trud ne isplati, Lejlin primjer stoji kao tiha, ali snažna suprotnost tom narativu.

Posebno je važno istaći poruku koju nosi njena zahvalnost institucijama – fakultetu, gradu i lokalnoj zajednici. Ona ne govori iz pozicije nadmenosti, već iz svijesti da uspjeh nije individualni otok, već rezultat okruženja koje prepoznaje potencijal i daje podršku. Upravo tu leži ključna lekcija za bh. društvo: talenti postoje, ali bez sistemske podrške lako se gube ili odlaze.

Lejline riječi o dijeljenju radosti i društvenoj odgovornosti zvuče zrelo i iskreno, bez patetike. Još snažnija je činjenica da je već sada dio akademskog osoblja, čime se krug simbolično zatvara – od studentice do nekoga ko vraća zajednici ono što je dobila. To je model koji Bosni i Hercegovini očajnički treba: ostanak, doprinos i odgovornost.

U vremenu kada su negativni primjeri glasniji od pozitivnih, ovakve priče ne bi smjele ostati samo kratke vijesti u rubrici „društvo“. One trebaju biti javno isticane, jer mladima šalju jasnu poruku da se znanje i rad ipak mogu isplatiti – ako ne uvijek materijalno, onda barem dostojanstvom i smislom.

Na kraju, Lejla Smajević ne predstavlja samo lični uspjeh. Ona simbolizira ono što Bosna i Hercegovina može biti kada prepozna, cijeni i zadrži svoje najbolje ljude. I zato ova priča zaslužuje pažnju – ne kao izuzetak, nego kao putokaz.