MILANOVIĆ RAZOTKRIO VLADU: Hrvatska dobila polovne Rafale, Srbija nove avione!
Izjava predsjednika Zorana Milanovića da je Hrvatska kupila polovne francuske borbene avione, dok je Srbija dobila nove, odjeknula je snažno i izazvala burne reakcije u javnosti.
Sama činjenica da se takva tema uopće otvara na ovakav način govori koliko je povjerenje građana u velike političke odluke već ozbiljno načeto. Vijest, ogoljena do kraja, kaže sljedeće: Hrvatska je, vlastitom političkom odlukom, kupila rabljene Rafale, dok Francuska u isto vrijeme Srbiji prodaje nove letjelice. To je okvir događaja i to su činjenice koje se ne mogu ignorirati.
Milanovićev istup, međutim, nije samo tehničko pitanje aviona i ugovora. On je dio šireg sukoba na vrhu države, ali i ogledalo načina na koji se vode strateške odluke bez stvarne javne rasprave. Predsjednik tvrdi da Hrvatska u takvim odnosima ispada naivna, dok premijer Plenković šuti ili poručuje da je sve u skladu s interesima države. Tu se činjenice završavaju, a počinje prostor za tumačenje.
Lični stav je teško odvojiti od osjećaja običnog građanina. Kad čovjek čuje da se za milijarde kupuje rabljena oprema, a istovremeno se bolnice krpe, mladi odlaze, a domaća industrija stoji po strani, prirodno je da se zapita – jesu li naši interesi zaista na prvom mjestu? Milanovićeva retorika je gruba, često senzacionalna, ali pogađa živac jer dira u osjećaj dostojanstva države. Nije problem samo u tome jesu li avioni novi ili polovni, nego u poruci da Hrvatska nema snagu ili volju da pregovara ravnopravno.
Širi društveni kontekst je još ozbiljniji. Ovo nije prva priča u kojoj se domaći kapaciteti zanemaruju, a strani proizvodi plaćaju zlatom. Građani vide obrazac: politika se poziva na savezništva, a cijenu tog “partnerstva” najčešće plate oni koji nemaju nikakav uticaj na odluke. Povjerenje u institucije se tako dodatno troši, a cinizam postaje svakodnevnica.
Na kraju, poruka je jednostavna i životna: država koja ne pazi kako troši novac svojih građana i kako brani vlastite interese, ne može očekivati da joj građani vjeruju. Bez obzira ko je u pravu u ovom političkom sukobu, račun uvijek stiže običnom čovjeku.
