Najlakše je mrziti, najteže biti čovjek – pokušaj jednom.

Najopasniji nisu oni koji kradu, nego oni koji ih brane jer “su naši”. Ko stalno mrzi druge, najčešće ne može podnijeti sebe.

Kad pogledam danas, i unazad, sve mi izgleda isto – samo dublje, prljavije i glasnije. Mržnja, ubistva, korupcija, kriminal, bijeda i sirotinja. A opet, na svakom ćošku skupa auta, bahatost i lažno bogatstvo. Što je više para u rukama nekolicine, to je više bijede među narodom.

Najgore je što glupi i neobrazovani vode one koji šute. Oni koji ne znaju, ali su glasni, postali su učitelji. Nepismeni puni komentara, puni mržnje, puni pameti koje nemaju. Umjesto da se pokriju od sramote, oni se deru, dijele, huškaju. Ne znaju čitati, ali znaju mrziti. Ne znaju misliti, ali znaju vikati.

Ljudi odlaze preko granice da zarade za život. Neki se vrate, neki ne. A kad dođu za Bajram, Božić ili Novu godinu, sa zarađenim parama, smetaju onima koji nisu otišli – ne zato što su loši, nego zato što podsjećaju na propuštene šanse. Zavist se pretvori u mržnju, a mržnja u naviku.

Svi kao žive zajedno, rade, pomažu se “nešto”, ali malo ko iskreno. Dvorišta puna smeća, rijeke i šume zatrpane otpadom, ali se priča o moralu, vjeri i naciji. Svako tvrdi da je bolji od drugog, a ispred kuće mu nered. Korupcija ih guši, ali i dalje glasaju za istu korupciju. Psovke im smetaju, krađa ne.

Ne znaju šta hoće, ne znaju zašto žive. Cilj ne postoji, samo inat. Rode se, potroše život u mržnji i odu, a ništa iza njih ne ostane. Djecu liječe porukama, a uče ih da mrze. Musliman protiv katolika, katolik protiv pravoslavca, pravoslavac protiv svih. Svaka vjera “najbolja”, a kladionica važnija od škole.

Pale tuđe, mrze drugog, a zaboravljaju najjednostavniju istinu: svi smo prolazni. Mržnja neće preživjeti ni one koji je nose. Pravda hoće. Ako je ikad bude.