Dug je dug. To je jasno k’o dan. Posudio si – vrati. Tako funkcioniše i kuća i država. Ali isto tako, zakon je zakon. A tu stvari kod nas često krenu nizbrdo.
Godinama slušamo iste priče: ljudi uzeli mali kredit da zakrpe rupu u budžetu, da plate račune, da prežive mjesec. Nije to luksuz, nego nužda. A onda krene lavina – kamate, troškovi, opomene, pozivi, prijetnje. Dug koji je bio “mali i podnošljiv” naraste u nešto što više liči na kaznu nego na obavezu.
Niko razuman ne brani neplaćanje dugova. Ali hajde da budemo pošteni – koliko građana stvarno razumije šta potpisuje? Koliko ljudi zna razliku između glavnice, zatezne kamate, troškova postupka, zastare? Koliko njih zna kada nešto više ne može biti naplaćeno po zakonu?
Tu nastaje problem. Neznanje se prečesto pretvara u poslovni model.
Posebno je opasno kada naplata pređe granicu normalne komunikacije i preraste u psihološki pritisak. Kad telefon zvoni češće nego budilnik. Kad opomena izgleda strašnije nego presuda. Kad čovjek počne izbjegavati poštara kao da nosi loše vijesti iz bolnice.
Finansijski dug tada postaje teret koji nije samo na računu, nego u glavi, u stomaku, u snu.
S druge strane, ni povjerioci nisu humanitarne organizacije. Njihov posao je naplata. I to je legitimno. Bez toga nema discipline, nema kredita, nema tržišta. Ali upravo zato postoje pravila – da zaštite i onoga koji daje novac i onoga koji ga posuđuje.
Ako su pravila nejasna, ako su ugovori napisani sitnim slovima i pravnim žargonom, ako se građani osjećaju kao da su ušli u igru čija pravila nikada nisu do kraja objašnjena – onda sistem ne funkcioniše kako treba.
Rješenje nije u galami, ni u populizmu, ni u lovu na vještice. Rješenje je dosadno, ali jedino ispravno: jasniji zakoni, strožija kontrola, transparentni obračuni i jednostavan jezik koji razumije i penzioner i radnik i student.
Jer dug mora biti vraćen. Ali i dostojanstvo mora biti sačuvano.
Država koja ne štiti građane od zloupotreba, ali ni povjerioce od neodgovornosti – polako gubi i autoritet i povjerenje.
A bez povjerenja, znamo već, nema ni reda, ni sistema, ni normalnog života.
