TRUMPOV POTEZ KOJI MIJENJA SVE: Slijedi kolaps kakav svijet ne pamti!
JE LI TRUMPOVA AMERIKA ZAISTA “VELIKA”? ILI ZEMLJA U KOJOJ VLADAJU ZABUNE, NEDOUMICE I SKUPE ILUZIJE?
Kada je Donald Trump stupio na političku scenu s poznatim sloganom Make America Great Again, mnogi su pomislili da se vraća era snažne, radničke, industrijske Amerike – zemlje u kojoj se sve proizvodi “kod kuće”, a radnici ponosno nose uniforme i idu u fabrike kao nekada u zlatno doba 20. stoljeća. No desetljeće kasnije, postavlja se logično pitanje: je li ta vizija ostvariva ili samo romantična fatamorgana u pustinji globalne ekonomije?
TRUMPOV EKONOMSKI POKER: CARINE, RAST I SKEPSA
Trump je, kako navodi Dnevno.hr, pokrenuo globalni rat carinama, s ciljem da oživi američku industriju i zaštiti domaće proizvođače. Prvi rezultati rasta BDP-a nakon njegovih prvih ekonomskih poteza ohrabrili su njegove pristalice. Međutim, iza blještavih brojki skriva se čitav niz problema koje ni carine ni nacionalna retorika nisu uspjeli riješiti.
Dopisnica New York Timesa iz Vijetnama, Alexandra Stevenson, u svojoj priči o firmi Saitex, donosi uvid iznutra – iz tekstilne industrije koja pokušava balansirati između domovine i stranih tržišta. Sanjeev Bahl, vlasnik fabrike u Los Angelesu, nadgleda tim od 250 radnika, koji mjesečno proizvode 70.000 pari traperica. Ali njegova proizvodnja u Americi opstaje samo zahvaljujući – Vijetnamu.
UZALUDNI UDARAC NA VIJETNAM: CARINE I NERAZUMLJIVI POTEZI
Saitex vodi i veliku fabriku u južnom Vijetnamu s 500.000 traperica mjesečno. Trumpove carine od 46% na uvoz iz Vijetnama nanijele su štetu ovim firmama, ali ne i korist radnicima u SAD-u. Američki sud za međunarodnu trgovinu na kraju je obustavio ovu mjeru, ali šteta – kako kažu poslovni lideri – već je učinjena.
Trump je, u svom poznatom stilu, najprije rekao da Americi ne trebaju “majice i traperice”, a zatim zadao snažan ekonomski udarac upravo industriji koja proizvodi te artikle.
RADNA SNAGA: NAJVEĆA SLABA TAČKA
Americi, ističu stručnjaci poput Matta Priesta, direktora trgovačke grupe za obuću, danas nedostaje sve – i radnici, i infrastruktura, i podrška države.
“Postoje surove realnosti”, kaže Priest. “Ne možemo tek tako preseliti sve iz Azije natrag.” U zemlji postoji čak 500.000 otvorenih radnih mjesta u proizvodnji, ali nema dovoljno ljudi koji žele te poslove. Da bi se Amerika vratila na nivo proizvodnje iz 1970-ih, bilo bi potrebno otvoriti na desetine hiljada fabrika i zaposliti čak 22 miliona ljudi.
IMIGRANTI – POTREBNI, ALI NEPOŽELJNI?
Trumpova politika oštrih ograničenja prema imigrantima dodatno je pogoršala situaciju. Većina fabričkih radnika u Americi danas su migranti – iz Meksika, Salvadora i drugih zemalja. Ipak, u Trumpovoj viziji ti radnici su često prikazani kao prijetnja, a ne rješenje.
Ekonomski analitičari ističu da se ideja o “velikom američkom povratku” ne može ostvariti bez radne snage koja je spremna i sposobna preuzeti zahtjevne fabričke poslove. A takva radna snaga danas u Americi gotovo da ne postoji.
AMERIKA – ZEMLJA “IDEALNE” PROIZVODNJE ILI ZEMLJA OSUĐENIKA?
Zanimljiv je i podatak koji je iznio Steve Lamar, direktor Američkog udruženja za odjeću i obuću – 97% odjeće i obuće u Americi dolazi iz uvoza. Jedna od rijetkih firmi koja proizvodi isključivo unutar SAD-a je Unicor, federalna kompanija koja koristi zatvorenike za proizvodnju vojnih uniformi – za platu daleko ispod minimuma.
Ostali proizvođači, poput New Balancea, pokušavaju održati dio proizvodnje u SAD-u, ali to su simbolični napori u odnosu na količine koje dolaze iz Azije. Čak i kada se dio proizvodnje prebaci u SAD, obično se radi o “testnim serijama”, dok se veće narudžbe i dalje šalju u Kinu, Indiju ili Vijetnam.
TROŠKOVI KOJI RAZBIJAJU ILUZIJE
Za Bahla iz Saitexa, proizvodnja u SAD-u je računica “na papiru”, ali i gorka svakodnevnica. “U Los Angelesu radnik zarađuje oko 4000 dolara mjesečno. U Vijetnamu – 500.” Uz to, u Americi nedostaje kompletna industrijska logistika: od dugmadi do patentnih zatvarača, sve se mora uvoziti.
U njegovoj fabrici u Vijetnamu, sofisticirane mašine i precizno uvježbani radnici svakodnevno proizvode stotine hiljada artikala – u tempu koji je za američke uslove nedostižan. Uređaji laserski crtaju uzorke na trapericama, roboti prskaju tkanine, a ljudi i mašine rade u savršenoj sinergiji.
VELIKA ILUZIJA UMJESTO VELIKE AMERIKE?
Zaključak je jasan: bez velikih investicija, olakšica i promjena u imigracionoj politici, Trumpova ideja o povratku proizvodnje u SAD ostaje više mit nego stvarnost.
Trumpova Amerika možda i jeste “velika” na papiru, ali svakodnevica pokazuje zemlju punu kontradikcija, političkih trzavica i ekonomske konfuzije. U takvom kontekstu, pravi izazov nije povratak sjaja, već prizemljenje očekivanja.
Na kraju dana, Amerikanci možda i žele da kupuju proizvode s etiketom “Made in USA”, ali malo ko želi da bude onaj koji će ih zašiti.
