Znaju li oni koji odlučuju kako izgleda život bez ijedne marke primanja?
Dok političari pričaju o reformama, pravima i zakonima, u Bosni i Hercegovini i dalje žive ljudi koji u starosti nemaju ni osnovnu sigurnost.
Jedna od njih je i Derviša Homorac iz Sokoca, žena koja i u 75. godini života ne odustaje od borbe, iako, kako sama kaže, živi bez ikakvih primanja.
Njena svakodnevica nije ni malo lagana.
Oslonjena je isključivo na sebe, na svoj rad i na ono što svojim rukama uspije stvoriti. I danas vozi svog starog Jugu, odlazi na ispašu, izvodi krave i brine o onome što ima. Od poljoprivrede pokušava preživjeti, prodaje mlijeko, ponešto uzgoji i za kurban, pa od tog skromnog novca krpi život.
“Mi smo nekada lijepo živjeli. Moj otac je imao stado i stoku. Danas živim bez ikakvih primanja i veoma je teško. Imam radni staž, ali me uslovljavaju ratnim radnim stažom. Koliko sam razumjela, Vlada je po nekom članu donijela odluku da se taj staž priznaje, ali mene i dalje uslovljavaju. Predavala sam zahtjeve, ali sam dobila odbijenicu”, ispričala je Derviša.
To je upravo ona bolna slika Bosne i Hercegovine o kojoj se premalo govori.
Žena u poznim godinama, sa radnim stažom, umjesto da ima mirnu starost, prisiljena je da se bori za golo preživljavanje. Ne traži luksuz, ne traži privilegije, nego ono što joj pripada — pravo da živi dostojanstveno.
Život od tri krave i pomoći dobrih ljudi
Derviša danas živi od poljoprivrede. Drži tri krave, prodaje mlijeko i kurbane, ali priznaje da više nema snage kao nekada.
“Ne mogu više raditi kao prije. Nekada sam sve kosila sama. Uz pomoć dobrih ljudi, može se živjeti, ali mene ovaj život sada ubija. I ova kuća je izgrađena zahvaljujući donacijama”, kaže ona.
Njene riječi odzvanjaju mnogo jače od bilo kakve političke rasprave. Jer kada žena od 75 godina kaže da je život ubija, onda to više nije samo lična priča. To je opomena svima koji godinama sjede u institucijama i odlučuju o sudbinama običnih ljudi.
Ipak, u toj teškoj priči postoji i jedna svijetla strana. Derviša ne krije da su joj u najtežim trenucima pomagali dobri ljudi, bez obzira na ime i vjeru.
“Paze me i Srbi i Bošnjaci. Koga god da nazovem, čak i usred noći, svi mi priteknu u pomoć. Nemam se kome požaliti. Imam brata koji je srčani bolesnik, a jedan brat mi je poginuo”, priča Derviša.
U vremenu kada nas svakodnevno zatrpavaju podjelama, njena rečenica možda i najviše govori o ovoj zemlji. Narod često pokaže više čovječnosti nego sistem.
Ko zaista vidi ove ljude?
Dervišina priča nije usamljena. Ona je samo jedno lice hiljada zaboravljenih ljudi koji su čitav život radili, a danas su prepušteni sami sebi. To su ljudi koji ne traže sažaljenje, već pravdu. Oni ne traže mnogo, samo minimum sigurnosti da starost ne dočekaju u strahu kako će preživjeti naredni mjesec.
Pitanje koje ostaje da visi u zraku je jednostavno: znaju li oni koji odlučuju kako izgleda život bez ijedne marke primanja? Znaju li kako izgleda kada u 75. godini još morate voziti stari auto, hraniti stoku i prodavati mlijeko da biste imali za osnovno?
Derviša Homorac ne govori samo o sebi. Ona govori u ime mnogih koji šute, trpe i preživljavaju kako znaju. A takvih je u Bosni i Hercegovini previše.
Izvor: Hayat.ba / emisija Ispuni mi želju
