Kako prenosi Slobodna Bosna, jedna objava u grupi “Život u Njemačkoj” ponovo je otvorila staro, ali sve bolnije pitanje za ljude s Balkana: da li je život u Njemačkoj još uvijek san ili se za mnoge pretvorio u skupo preživljavanje?
Čovjek koji već devet godina živi u Njemačkoj napisao je da zarađuje 2.300 eura, ali da mu samo stan odnese 1.050 eura, vrtić 280 eura, a ostatak nestane na račune i svakodnevni život. Roditelji su mu u BiH sve stariji, djeca jedva govore maternji jezik, a on sve češće razmišlja o povratku.
I onda su krenuli komentari. Jedni kažu: ne vraćaj se, ovdje je teško. Drugi poručuju: vratio sam se i nikad se ne bih ponovo vratio u Njemačku.
Jedan komentar posebno je odjeknuo: “Makar bio gladan i na ulici, ne bih se vratio.”
NJEMAČKA VIŠE NIJE ISTA PRIČA
Godinama se s Balkana gledalo prema Njemačkoj kao prema zemlji u kojoj plata rješava sve. Odeš, radiš, zaradiš, pošalješ kući, napraviš kuću, kupiš auto i nekako se smatraš uspješnim.
Ali mnogi danas govore drugačije. Plata izgleda velika dok se ne odbiju kirija, osiguranje, vrtić, gorivo, hrana, telefon, porezi i sve ono što se u Njemačkoj plaća redovno i bez kašnjenja.
Nije problem samo novac. Problem je tempo. Radiš, plaćaš, spavaš, ustaješ, opet radiš. Godina prođe kao mjesec. Djeca odrastaju u sistemu koji im daje sigurnost, ali ih polako udaljava od jezika, porodice i korijena. Roditelji u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori stare preko video poziva.
I onda čovjek shvati da možda ima veću platu, ali manje života.
POVRATAK NIJE BAJKA, ALI NI TUĐINA NIJE RAJ
Treba biti pošten: nije ni povratak kući za svakoga bajka. Na Balkanu ima korupcije, loših plata, veza, nepravde, nesigurnog sistema i poslodavaca koji bi radnika najradije platili aplauzom. Nije dovoljno samo reći “vrati se, ovdje je bolje”.
Ali isto tako nije pošteno ni prodavati priču da je Njemačka automatski sreća. Mnogi ljudi tamo žive kao podstanari godinama. Rade poslove koje ne vole. Nemaju vremena za sebe. Žive od vikenda do vikenda, od godišnjeg do godišnjeg, od puta kući do puta kući.
Zato komentari povratnika toliko pogađaju. Jedan kaže da ima manju platu, ali kvalitetniji život. Drugi piše da je otvorio firmu i da danas zapošljava ljude. Treća osoba kaže da joj je plata manja, ali su joj srce i duša puni.
To nije statistika. To je ono što se ne vidi na platnoj listi.
SRCE I RAČUNICA SE SUDARAJU
Najveća muka dijaspore je što se srce i računica često ne slažu. Računica kaže: ostani gdje je sistem uređeniji. Srce kaže: vrati se tamo gdje znaš ko si, gdje imaš svoje ljude, svoj jezik, svoju kuću i roditelje dok su još živi.
Neko u Njemačkoj zaradi 2.300 eura i opet jedva sastavlja kraj s krajem. Neko se vrati kući za manju platu, ali ne plaća kiriju, ima svoju baštu, porodicu blizu i osjećaj da ne živi kao gost u tuđoj zemlji.
Naravno, nije svima isto. Ko u Njemačkoj ima dobar posao, riješeno stanovanje, djecu koja se dobro uklapaju i miran život, možda nema razloga da se vraća. Ali ko se svaki dan budi umoran, usamljen i stisnut računima, taj se mora zapitati: za šta se zapravo borim?
DOM NIJE SAMO ADRESA
Najbolji komentar u cijeloj priči možda nije ni onaj najdramatičniji, nego onaj najjednostavniji: dom je dom.
Čovjek može živjeti u uređenoj zemlji, imati redovnu platu i sve papire, a opet osjećati da mu nešto fali. Može imati pun frižider, a praznu dušu. Može imati sigurnost, a nemati mir.
S druge strane, Balkan nije magična zemlja u kojoj sve cvjeta. Ali za mnoge ljude povratak ne znači samo manju platu. Znači jutarnju kafu s nekim svojim. Znači dijete koje govori maternji jezik. Znači roditelje koje možeš obići bez planiranja leta. Znači da nedjeljom nisi samo radnik na privremenoj adresi, nego čovjek među svojima.
I zato ova rasprava nije samo pitanje Njemačke. Ovo je pitanje života.
Jer nije bogat onaj ko najviše zaradi, nego onaj ko na kraju dana ima gdje sjesti, s kim popiti kafu i kome reći da je došao kući.
Izvori: Slobodna Bosna, Telegraf, Destatis, WELT, Poslovni dnevnik.
