Trump je ušao u rat koji ne može lako ni dobiti ni završiti: Iran bi mogao obilježiti njegov mandat
Donald Trump je godinama gradio politički imidž čovjeka koji neće ponavljati greške prethodnih američkih predsjednika. Govorio je protiv beskrajnih ratova, ismijavao skupe intervencije i obećavao da američki vojnici više neće ginuti u sukobima bez jasnog cilja.
Danas se, međutim, nalazi upravo tamo gdje su se prije njega našli Lyndon Johnson, Richard Nixon, George W. Bush i Barack Obama: u ratu koji je mnogo lakše započeti nego završiti.
Iran se nije predao. Nije pristao na američke uslove. Nije se, barem zasad, dao slomiti ni prijetnjama, ni zračnim udarima, ni pomorskim pritiskom. Trump sada mora birati između tri loše opcije: nastaviti rat bez jasnog rezultata, dramatično ga proširiti ili se povući bez ostvarene pobjede.
Svaki naredni korak nosi veću cijenu
Najlakše je narediti novi napad. Politički lider tada može izaći pred kamere i govoriti o snazi, odlučnosti i zaštiti nacionalnih interesa. Mnogo je teže objasniti šta dolazi poslije.
Ako Trump nastavi sadašnji ritam udara i kratkih primirja, rat bi mogao trajati mjesecima, možda i godinama, bez jasnog pobjednika. Ako proširi napade na iransku civilnu infrastrukturu ili uvede kopnene snage, rizik postaje neuporedivo veći.
Iran nije Irak iz 2003. godine. Riječ je o velikoj državi, s brojnom vojskom, razvijenim raketnim kapacitetima i mrežom saveznika širom regije. Svaka američka eskalacija mogla bi izazvati udare na luke, elektrane, naftna postrojenja i američke baze u državama Perzijskog zaljeva.
U tom trenutku rat više ne bi bio samo sukob Washingtona i Teherana. Postao bi regionalni požar čiju bi cijenu plaćali milioni ljudi.
Historija je puna ratova koji su trebali kratko trajati
Američki predsjednici često su produžavali ratove jer su vjerovali da bi povlačenje izgledalo kao slabost. Johnson je slao nove vojnike u Vijetnam iako nije vidio jasan put do pobjede. Nixon je rat proširio i na Kambodžu, želeći povlačenje prikazati kao časno. Bush je slao dodatne snage u Irak kako bi izbjegao priznanje da prvobitni plan nije uspio.
Problem je u tome što svaki novi vojnik, svaki novi napad i svaka nova žrtva postaju argument za nastavak rata. Vlasti tada govore da se ne smije povući jer bi prethodne žrtve bile uzaludne. Tako rat sam sebe produžava.
Trump je svojevremeno tvrdio da razumije tu zamku. Sada je pitanje ima li političke hrabrosti da je izbjegne.
Najteža odluka možda je priznati da nema pobjede
Povlačenje bi za Trumpa bilo ponižavajuće. Njegovi protivnici govorili bi da je izgubio rat, saveznici bi sumnjali u američku odlučnost, a Iran bi tvrdio da je odolio najmoćnijoj vojnoj sili svijeta.
Ali još gore od političkog poniženja može biti produžavanje rata samo zato da predsjednik ne bi izgledao poraženo.
Pročitaj više..
Pravi lider ne mjeri svaku odluku vlastitim egom. Ponekad je odgovornije prihvatiti loš kompromis nego slati nove vojnike u sukob bez jasnog kraja. Američko povlačenje možda bi izgledalo kao slabost, ali nekontrolirana eskalacija mogla bi se pretvoriti u historijsku katastrofu.
Trump još nije napravio najopasniji korak. Nije uveo veliku kopnenu vojsku i nije potpuno otvorio vrata regionalnom ratu. To mu ostavlja prostor za izlaz.
Ali taj prostor se smanjuje svakim novim ultimatumom.
Rat s Iranom više nije tuđa greška koju Trump može pripisati prethodnicima. To je njegov rat, njegova odluka i njegova odgovornost. Ako ne pronađe izlaz, historija ga možda neće pamtiti po ekonomiji, granicama ili političkim pobjedama, nego po trenutku kada je ušao u sukob koji nije znao završiti.
